Jelenska krda na cesti: Priča iz „Krivaja“

Autor: Marjan Gašljević
Nagađanje da je Viduševac dobio takvo ime u vrijeme svog nastanka tamo negdje početkom 16. stoljeća kada su prvi doseljenici zastali na jednom od perlinskih brežuljaka zadivljeno promatrajući dolinu koja se je pružila pred njihovim pogledom koju dijeli rijeka Glina a šaraju mnogobrojni potoci. Kroz stoljeća dolina je obilno darivala vrijedne stanovnike Viduševca bogatim plodovim ratarstva, obiljem trave i ispaše te sjenovitim gajevima. U vrijeme moje mladosti dolina je bila prošarana parcelama oranica, sjenokoša i pašnjaka u vlasništvu stanovnika.
Svaka od tih parcela ili komad zemlje imala je svoj naziv od kojih su neki ušli u katastarsko nazivlje a neki nisu. Jedan od tih komada u vlasništvu moje obitelji bio je i „Krivaj“. Ime je vjerojatno nastalo od krivudavog potoka koji je dijelio nemalu parcelu na kojoj sam kao dijete čuvao krave. Jedan dio te parcele bila je oranica. Djed Jure, pored ostalih priča, pričao mi je kako su on i njegov otac tamo na prijelazu stoljeća ovaj komadić zemlje očistili od šume i pretvorili u pašnjak i oranicu. Isto tako su i druge obiteljske zadruge stvarale obradive površine mukotrpno radeći i krčeći šumu sve do ranih devedesetih kada je viduševačka dolina pretvorena u prelijepo polje mnogobrojnih oranica, polja, sjenokoša i livada samo tu i tamo prošaranim gajevima obično uz potoke koji vijugahu dolinom da bi nudili svoju svježinu i hladovinu vrijednim težacima u trenutcima predaha.
Prisjećam se tih vremena kada sam u sjenokoši znao pronaći trčkina gnijezda, divljeg zeca ili prestrašeno lane.
Te tužne 91. godine selo Viduševac je do temelja spaljeno, a mještani što protjerani što poubijani. Gospodarske zgrade ponos vrijednih seljana spaljene su do temelja, poljoprivredni strojevi i alati uništeni kao i mnogobrojna stoka kao ponos svakog gospodarstva.
Danas, trideset godina poslije, viduševačko polje ponovno je šuma. Samo tu i tamo može se vidjeti komadić zemlje na kojem netko od rijetkih seljana koji su se vratili na svoje ognjište pokušava uzgojiti nešto od poljodjeljskih kultura. U selu više nema krava i konja. Tu i tamo pokoje staračko domačinstvo za svoje potrebe uzgoji svinju – dvije. Dolina više nije niti blizu onakvoj kakvu sam ja poznavao.
Danas svako svoj slobodan dan kada su i moji malci – unuci slobodni iskoristimo da odemo u Viduševac pa „istražujemo“ polja i šumu. Pješačimo. Penjemo se na drveće i lovačke čeke u iščekivanju da nam priroda pokaže nešto iz svog repertoara bogate faune. Sjednemo na bicikliće pa istražujemo i okolna sela kojih više nema koja nemilosredno okupira šuma zatirući tragove ljudskog boravka. I onad, najčešće u dolasku i odlasku, kada smo u automobilu vozimo polako, polako promatrajući da li će nas „pozdraviti“ neka od divljih životinja koje obdje žive. Koje srećemo, čujemo i viđamo.
Naravno da smo u više navrata razgledali životinje i u zoološkom vrtu ali daleko je veći doživljaj sresti ih u njihovom prirodnom okruženju. Danas u zoo vrt moramo otići da bi vidjeli kravu ili konja a ovdje danas srećemo životinje koje se ovih godina vraćaju ovdje upravo zbog drastične promjene okolne flore. U toplijim danima upravo u „Krivaju“ koji više ne krivuda jer je prekopan u ravan kanal sretali smo bjelouške, zezali se s žabama i promatrali kornjače. Trčke su nestala kao i livade koje su im pružale utočište. Umjesto njih danas susrećemo fazane dovikujući se s njima svirajući na travkama.  Tu i tamo pokaže se i divlji zec obično u punom trku preko neke čistine. U rano jutro ili predvečer sada, zimi, susrećemo krda srneće divljači koji će se s proljećem razići. Plahe srne nešto i nisu plahe pa dopuste da ih promatramo i po bijelom znaku oko repa „gatamo“ da li je srnjak ili košuta. Kada krenu uzastopni topli proljetni dani srnjacima će porasti rogovlje, a sva će divljač mijenjati dlaku. Srnjaci će krenuti u osvajanje teritorija borbama kojima prethodi „guljenje“ kada veći srnjak „napada“ veću mladicu i, naravno, ženku.
Nestankom viduševačke doline kakvu sam poznavao promjenili su se i pojavili novi stanovnici te doline. Šikare i šume prošarane su mnogobrojnim „autocestama“ po kojima gospodare divlje svinje u svom beskonačnom lutanju u potrazi za hranom. Ako netko i pokuša na nekom komadiću zemlje nešto posijati i uzgojiti to obično, usprkos strpljivom čuvanju, završi kao hrana istim tim divljim svinjama. Pored lisica koje su oduvjek stanovnici područja pojavile su se i mnogobrojne kune za koje kažu da su krvoločnije od tigra ako gledamo krvoločnost proporcionalno veličini. Noć, pak, preuzimaju mnogobrojni čagljevi koje nije rijetkost susresti i u pol bijela dana. Ovi predatori uništavaju sitnu divljač tako da je pitanje vremena kada će nestati i posljednji, i ako altohtoni, fazan ili dvilji zec s tim da se uopće ne libe ući i u dvorište te operušati slabije zaštičeni kokošinjac.
Neki mještani govore a i lovci potvrđuju da se je i vuk spustio do desne obale Kupe a lani je u šumi Pokole snimljen medvjed. Da li se samo radi i zalutalim životinjama ili o „izviđačima“ nitko ne može sa sigurnošću tvrditi ali oni su tu.
Zanimljivo nam je bilo, i djeci i meni, jednom prilikom u noćnoj vožnji susresti lijenog debeljucu jazavca. A da se je ljepše prošetati ili provozati viduševačkom dolinom i okolicom ili samo zasjesti na neku od čeka nego otići u zoološki vrt svjedoče i ove fotografije jelenskih krda koja su se „doselila“ u ovu posvjedočenu prelijepu dolinu i pokazuju nam se u svoj svojoj ljepoti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here