Sport kao oružje egotripera

Autor: Marjan Gašljević
Sportski okršaji između SAD-a i SSSR-a su tijekom hladnog rata poprimali neke nadsportske dimenzije. Budući da su postojale sumnje hoće li SSSR uopće nastupiti na Olimpijskim igrama u SAD-u 1980. godine, zbog izglednoj osvajanja velikog broja medalja ipak su sudjelovali. U propagandnom smislu osvajanje medalja na američkom ledu bio bi pun pogodak, a hokejaška ekipa im je bila toliko dobra da su bili u stanju posramiti svakog protivnika. Obje ekipe su u prvom dijelu turnira prošle neporaženo i susreli su se u polufinalu na današnji dan. U Moskvi su već bila pripremljena unaprijeđenja, a neki izvori tvrde kako je Brežnjev (koji je bio veliki obožavatelj hokeja na ledu) unaprijed dao iskovati Lenjinove ordene za čitavu hokejašku reprezentaciju.Ipak, rezultat je na kraju treće trećine bio je 4:3 za Amerikance koji su pružili vrlo dobru utakmicu.
I taj je povijesni događaj kao i mnogi do tada i poslije bio prijepor sveze sporta i politike. Na ovoj razini frustrirani „navijači“ bili su spremni „potegnuti“ i atomsko oružje da bi „izliječili“ frustraciju sportskog rezultata. I dok su nervozni prsti igrali na dugmetu za paljenje interkontinentalnih balističkih raketa diplomati su ljubaznim riječnikom uz prijetvorne osmjehe s otmjenim gestama diplomatskim riječnikom „jebali mater jedan drugome“.
I tako je, otprilike, na svakoj sportskoj razini. Tih osamdesetih igrali smo nogomet na najnižoj ligaškoj razini i uvjek se znalo u kojem selu će gostujući igrači i navijači bez obzira na rezultat dobiti batine i bježati razbijenih glava. To je, jednostavno, bio dio sporta i seoskog folklora.
Ne zaboravimo, tih osamdesetih uvelike se iz tih sela selilo u grad. S ljudima selile su se i navike.
Nekako oko godišnjice (24. veljače 1980.) tog velikog hokejaškog sraza SAD-a i SSSR-a, možda čak i u čast događaju, i oko sisačkog leda je sjevalo. Protivnici, na sreću, nemaju atomsko oružje ali se nisu odučili od donijetih navika. Sportaši u crvenim i plavim dresovima najčešće nesvjesni svega drugog osim sporta postali su predmetom prepucavanja, podjebavanja, vrijeđanja, izrugivanjima, natezanjima, kurvarluku, verbalnih i fizičkih prijetnji pa i „trzanja“ šakama. Usprkos intenzivnim medijskim kampanjama koje su, mislim, svima već davno dopizdile nitko, u stvari, ne zna što se stvarno događa oko tih nimalo sportskih aktivnosti.
Sjećam se godina ponosa na nogometnu Segestu, prvoligaške avanture TŠK-a, uspjeha rukometaša i odbojkaša i drugih sisačkih sportskih kolektiva. Svaki od njih kada bi došao na vrh uspješno je bio razjeban. Siščani bi Siščane koji su te kolektive doveli do vrha odjebali dovodivši skupe „stručnjake“ sa strane s  kojima bi ubrzo klub doveli u teškopopravljive financijske i kadrovske minuse. Ti specijalisti za razjebavanje regrutirani su uglavnom iz aktualnih političkih korpusa koji, na žalost, uvijek imaju nepresušan bazen bitangi za te i takve stvari. U jednom, ne tako davnom razgovoru, jedna od tih bitangi koja je itekako sudjelovala u razjebavanju gotovo svih uspješnih zausti: „Kada sam ja igrao …..“ Da bi ga legenda sisačkog nogometa prekinula:“Ne seri! Tebi nismo dali niti da na Frankopanu dohvaćaš lopte koliko si bio nesposoban.“
Nekako tako traje rat čopora sportskih bitangi oko sisačkog hokeja. Kao i u svakom ratu i u ovom stradavaju oni koji su najmanje krivi. Sportaši. Možda će mi se zamjeriti ako te najglasnije jurišnike, branitelje prava, zovem bitangama ali kako drugačije zvati osobe koje su spremne u javnom dijalogu koristiti rečenice nabijene mržnjom, najprizemnijim uvredama i prijetnjama a sve se, često, skrivajući i iza akademskih zvanja „a na Frankopanu ni lopte nisu mogli sakupljati“. Najjadnije mi je što se sve te diskriminacije i „diskriminacije“ stavljaju u kontekst lokalne politike pa se po tom kriteriju dijele i crveni od plavih dresova. Da li će sutra, pitam ih, kada se promjeni lokalna vlast ovi „drugi“ biti proganjani? Lako moguće. Ne kaže uzalud jedna od crvenih dresova: „Sramite se roditelji koji vodite djecu da oblače plave dresove.“
Drage moje bitange i plavih i crvenih dresova, da, Vi koji na „Frankopanu nisu bili sposobni niti lopte sakupljati“ da pustite sportaše, i ona male i one velike, da se bave sportom, promiču vrijednosti tolerancije i zdravog sportskog duha, suspregnete svoje egotripove, da se bave sportom i natječu se u duhu tog sporta, raduju uspjesima a porazi na sportskom polju da im budu, ne tuga i razočarenje, već poticaj za upornost i daljnji rad. A vi, drage naše bitange, ako već želite „krv“ porazbijate si njuške međusobno ako ste za to uopće sposobni ili se dokažiti da ste sposobni nešto učiniti i za Grad i njegove stanovnike a ne postizati samo uspjehe u razjebavanju, rastakanju i uništenju.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here