Podaništvo kao vrijednost našeg vremena

Autor: Marjan Gašljević

Kad dugo nisi svoj, tada se podaništvo neopaženo uvuče pod kožu i mentalitet. A što je podaništvo? To je uživljavanje u ulogu vlastite nemoći i pridavanje autoriteta drugom kao da je jači i bolji od tebe. Kako se podaništvo odražava na ponašanje? U neprestanom podilaženju drugima za koje smo sami sebe uvjerili da su jači i bolji. Konstantnom kopiranju drugih iako se pritom i loše osjećali hodajući u tuđim cipelama. Ali ima neke ugode i mekoće u tome da ne preuzimamo odgovornost za sebe, u prepuštanju da nam sudbinu kroje drugi.

„Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najuzvišeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari. Oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čini koji u trenutku otpora protiv nasilja mogu postići i narodi koji ne znaju što je sloboda, a sloboda je trajno stanje odnosno trajan napor da se postigne taj najuzivišeniji životni oblik. (Korsky).

Otužna hrvatska svakodnevica empirijski dokazuje da hrvatski narod nije slobodan i da će proći još dosta vremena da se mentalno oslobodimo navika bivših totalitarnih režima. Poznata je svetopisamska pouka o židovskome narodu koji je nakon izlaska iz ropstva 40 godina lutao pustinjom. Četrdeset godina Židovima je trebalo da se oslobode ropskog mentaliteta. I hrvatski i židovski slučaj pokazuju da je put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak i trnovit.

Termin „dragovoljno ropstvo“ (E. La Boetie) odličan je i za opis hrvatske stvarnosti. Nakon desetljeća, pa i stoljeća života u strahu  i neslobodi ni hrvatski narod u ovih tridest godina samostalne i neovisne hrvatske, u trideset godina demokratskog sustava, nije se riješio straha i podaničkog mentaliteta te preuzeo odgovornost za uređivanje svoga narodnog života. Hrvatski političari u odnosu prema stranim centrima moći i dalje su okuženi podaničkim mentalitetom do granice nacionalnog mazohizma (što je tek dijelom posljedica nedostatka iskustva državništva), što ih ne sprječava da na unutrašnjem planu prema narodu pokazuju besprizornu bahatost i prijezir. U narodu je i dalje pristan strah od izražavanja mišljenja prema onoj „ne bi se štel mešat“. Daj mi sinekuru i šutjet ću makar oko mene sve propadalo, filozofija je mnogih.

I danas dok svjedočimo demografskom propadanju Hrvatske ali i prosipanju vrijednosti koje obilježavaju i čine Narod a to je jezik, zemlja obitelj i vjera nikako da se posvetimo slobodi nakon činjenice oslobođenja koja traži mukotrpan i stalan rad i žrtve često na uštrb osobne komfornosti i komocije. Poučeni „Izlaskom“ ako i prihvatimo činjenicu da „iz pustinje nije nitko izašao tko je krenuo iz Egipta i ušao u Kaanan“ omogučimo bar generacijama koje dolaze poslije nas pravo „komotnijeg“ stvaranja onog što mi oslobodismo i započesmo.

Kroz sve ovo vrijeme od oslobođenja svjedočimo čak i javnom dodvorničko-podaničkom ponašanju koje je, u stvari, jedini način da bi se ostavario nekakav životni napredak i bar djelomični komfor i materijalna sigurnost. Takvo ponašanje jednostavno je način života.

Iz osobnog iskustva mogu svjedočiti, a u iskustvu trenutačnih stranačkih izbora, da oni koji ne „saviju kičmu“ prolaze loše. Naime, na tragu svekolikih loših razultata, prije desetak godina s grupom istomišljenika pokušao sam redovitim putom, dakle kroz izborni proces, promjeniti politiku i način funkcioniranja Stranke u svom Gradu. Naravno, pokušaj je bio šokantan za večinu stranačkih „prijatelja“ s tim da je velik dio u početku dao potporu ideji. Kako je proces do trenutka izbora tekao tako su „otpadali“ oni koji su mi (i mom timu) dali čak i pismenu potporu. Proradile su telefonske prijetnje u sitne noćne sate a stradali su i retrovizori, šoferšajbe, automobilske gume, pokazivani su mi „potpisani“ suverniri bejzbolskih zvijezda. Dvije trećine Skupštine koja je trebala birati bili su izaslanici po „defaultu“ a najtužniji mi je trenutak bio kada mi je neposredno pred ponoć na kućna vrata pozvonio jedan mladi zaposlenik gradske službe uz suze mi se obrativši: „Znate da imam dvoje male djece a danas su me šefovi pitali da li znam tko mi daje plaću. Što da radim?“

„Jebeš politiku, čuvaj ono što ti život znači.“

Na koncu će ipak doći trenutak kada će i u Hrvatskoj netko razbiti „zlatno tele“ da bi poslije toga pogledom ispratio generacije kako ulaze u „obećanu Zemlju“. „Eppur si muove“ prošaptao je Galilei prijateljima izlazeći ispred inkvizicijskog suda poučen sudbinom Giordana Bruna spaljenog 17. 2. 1600. na trgu Campo Di Fiori jer se nije htio odreči svog učenja. Govorili – izgorjeli, šaptali – ostali, Ona se, ipak, okreće.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here