Zbogom generacijo!

Zlatko Petković

Te davne 1977. ušao sam prvi puta u životu u dvorište petrinjske gimnazije. U to vrijeme bio je to, zahvaljujući Šuvarovoj reformi, Centar usmjerenog obrazovanja „Braća Hanžek“, a mi smo bili prva generacija novog školskog eksperimenta. Tog dana upoznao sam i ostatak razreda, sve one ljude s kojima ću slijedeće dvije godine dijeliti školske klupe i koji će zauvijek obilježiti moj život. Među njima bio je jedan nasmijani tip. Zvao se Zlatko Petković.

Kad bi netko spomenuo Petka odmah bih pomislio na hakl i one susrete na igralištu. Volio sam igrati s njim, ali i protiv njega. Način na koji je igrao, čitanje igre… Imao je ono nešto, smisao za šalu i vic koje je pokazivao i na igralištu i u životu. Volio je loptu, a ona njega još više. Nije bilo tog sporta ili igre koja njemu nije išla od ruke, a volio je igrati sve. Znali smo tako zbrisati sa sata samo da bi odigrali partiju karambola u staračkom ili flipera kod Klarića.

Imao je zaista dobar smisao za humor i način da to pokaže onda kad to nitko ne bi očekivao. Sjećam se jedne prilike kada je na satu Latinskog profesor Herman (mislim da se tako zvao) bacio svima rukavicu u lice rekavši kako će pozitivnu ocjenu dobiti onaj tko zna ispravno na latinskom napisati jednu poslovicu. Najednom se diže Petko i prilazi ploči, uzima kredu i piše: „Inter pedes virginum gaudium est iuvenum.“ Profesor je zbunjeno pogledao što piše na ploči, a onda Petka, potom se nasmijao i dao mu zasluženu ocjenu. Zbunjeni smo bili i mi, jer nas više od polovice nije imalo pojma što je napisao. Taj dan smo saznali.

Za izvesti nešto takvo potrebna je hrabrost, drskost, smisao za humor i osjećaj za trenutak.

Zbogom prijatelju, želim Ti dobar nebeski hakl!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here