Autor: Marjan Gašljević 

Fašničke huncutarije širom Hrvatske su okončane sve nešto u sjeni korona virusa koji je. čini mi se, više okupirao medijski prostor nego same građane. Dobro, neki su popušili frku oko tog nesretnog virusa istresavši i povelike sume za „Made in China“ maskice od kojih zdravi, bar tako kažu stručnjaci, nemaju nikakve koristi. Na koncu uvijek se najbolje zarađivalo na, hajd’ recimo, graničnim stvarima. Zbog tog korona virusa propustili smo, bar ja, uvijek zanimljive poruke sa Samoborskog fašnika koje Sraka, Fiškal, Sudec i Fašnik prenesu publici ogolivši hrvatske vanfašničke huncutarije s aktualne političke scene. Kao i u stvarnom životu uvijek najebe Fašnik koji gori dok ostalo troje gemištira do nekog drugog suđenja.

Od ostalih malih i velikih fašnika, mesopusta, maškara i mačkara sa svojim običajima i protokolima između korona virusa ugurao se samo onaj, do sada jedva i poznati, u Imotskom, a uzgred je spomenut i riječki.

I dok je maskiranje riječkog gradonačelnika u Jovanku Broz ispalo nekako groteskno a s tim i ne previše potentno za neku priču, imotski Krnjo izazvao je dosta prijepora u medijima i na političkoj sceni. U maškarama je, kažu, dopušteno sve. Ili skoro sve kažu etnolozi. Tradicija se, kažu pak organizatori pokladnih događanja, mora poštivati. Krnjo, Fašnik, Mesopust, Poklad, …. uvijek su na kraju pokladnog ludovanja za sve krivi što je bilo loše u proteklom godišnjem razdoblju. Ma tko ih branio, za razliku od hrvatske zbilje, uvijek završavaju u vatri. Digresija: Zanimljivo bi mi bilo vidjeti da ih brane neki, recimo, najviđeniji hrvatskli odvjetnici – na tom finalu pokladničke fešte ne bih želio biti jer bi me, vjerojatno, s ostalim maškarama spalili.

Imotski Krnjo je spaljen. Problem je u tome što je taj Krnjo bio u liku gay obitelji koja drži dijete sa Stazićevim likom i crvenom petokrakom na čelu. Da u Hrvatskoj nedavno nije usvojena tzv. Istambulska i da samo prije nekoliko dana Ustavni sud nije donio odluku kojom daje pravo udomljavanja dijece istospolnim obiteljima ovaj pokladni igrokaz, tradiciju kako kažu organizatori, i ne bi doživjeli tako emotivno i zatečeno. Nekako kao da je spaljen Ustavni sud. Ono, za pravo. Imotski organizatori su, dakle, svom svekoliko devastiranom gradu i okolici poručili tko je kriv za sve njihove nedaće. Raseljenost, siromaštvo, demografsku katastrofu, nedostatak radnih mjesta i svake ozbiljnije proizvodnje skrivili su, po njima, gay par i Stazić, ili, kako bi tamo šatrovački kazali; „Pederi“. Bome.

Mržnja svake vrste je jebena stvar. Uglavnom izjeda mrzitelja koji je najčešće ortodoksni kukavica. Da ne dužim ispričat ću samo jedno svoje kratko sjećanje: Tog lipnja, srpnja, kolovoza 91. godine hrvatska sela na Banovini i Pounju već su gorjela. Proganjalo se, ubijalo, klalo i pljačkalo. A ne, ugroženi nisu bili oni koji su gorili, koji su proganjani i ubijani. U Sisku je bilo još uvijek mirno i ako se napetost osjećala „u zraku“. Noću bi se, tu i tamo, pripucalo. Građani baš nešto još i nisu vjerovali da Banovina, Kordun i Pounje gori. Čak niti kada je pokojni Ićo dovezao kamiončić prepun trupala ubijenih Hrvata iz Struge pred sisačku patologiju. U šarenoj odori s hrvatskim oznakama, pištoljem u futroli i slavnom BMW „kockicom“ 1600 policijskih oznaka dane i noći sam provodio širom tog područja u pokušajima uvezivanja malobrojnih hrvatskih obrambenih snaga.

U Sisku bi, šaptalo se, svaki dan osvanuo a netko je nedostajao. Neki su samo nestali da bi se, opet, šaptalo da su u Srbiji ili Bosni. Neki bi, pak, treći dan „isplivali“ iz Save na krivini pred Gušćem. Neki su vukli televizore, frižidere, vešmašine, trosjede i komode. Jedni iz stanova drugi u. Šutjelo se i, rijetko, šaptalo. Kada bih, poslije podnijetog izvješća, nakratko sjeo popiti kavu u kafiću pričavši prijateljima što je prethodnog dana „izgorjelo“ nekima još uvijek baš i nije bilo jasno. „Zar preko Kupe ima Hrvata?“ Čudio se jedan.

Jednom prilikom priđe mi tako jedan dobar poznanik. Pozdravimo se a on me pozove na „stranu“ da mi nešto kaže. „Znaš, ima jedan moj susjed kojega bi trebalo ubiti.“ Okrenulo mi se u glavi ali sam mu samo mirno rekao: „Dobro. Idemo.“ Nedaleko od njegove ulice zaustavim automobil, izvučem pištolj i pružim mu ga: „Izvoli. Odi i ubij ga.“ „Ma ne ja. Mislio sam ti. Kako ja? Ja ne bih.“ Uzmucao se smotavši se na sjedalu kao crv kada ga stisneš na sredini. Iskočio sam iz automobila zataknuvši pištolj u futrolu, otvorio vrata na njegovoj strani i za kragnu ga izbacio van zapevši ga nogom u zadnjicu.

Tako Vam, otprilike, funkcioniraju mrzitelji na daljinski. Tada nije bilo vrijeme za fašnik, a da i jeste ovaj i slični njemu ne bi palili Krnju. Naguzili bi nekog drugog u svoj svojoj nakićenoj demagoškoj priči.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here