Jordan – zemlja čuda

Autorica: Višnja Kovač Vezmarović

Dugo ja već sanjam o tom Jordanu. Još davne 1989. Indiana Jones šetao je čudesnim kamenim gradom koji me fascinirao. Dobro, nećemo se lagati, i Harrison Ford je tad bio u najboljim godinama. Čitala sam puno o toj zemlji, vidjela puno fotografija, slušala utiske svojih prijatelja… Došlo je vrijeme da i ja odem tamo.

Nakon spektakularnog sletanja preko pustinje Wadi Rum stigli smo u Aqabu na obali Crvenog mora. Na izlazu s aerodroma prvo kontrola prtljage. Imamo gopro kameru koju moramo pokazati. Idemo u posebnu prostoriju. Ukupno nas je četvero u avionu koji imamo gopro. Policajcu se ne da za sve popunjavati obrazac. Kaže da ne snimamo vojsku i podmorje i pušta nas.

U hotelu nas dočekuje prijateljska atmosfera, radnik na recepciji se šali s nama, zatim nam daje da na cijelom katu biramo sobu koju želimo. U hotelu se mogu dobiti i maske besplatno, ali ne zbog corona virusa , nego za ronjenje, jer Aqaba ima lijep koraljni greben. Mi ipak odlučujemo prvo nešto pojesti. Odlučujemo se za hummus (pasta od slanutka i začina) i falafel (pržene kuglice od mljevenog boba i začina). Za mene, kao ljubitelja humusa, ovo je raj! Iako je ovaj humus sasvim drukčiji od onog koji pravim sama kod kuće. Vjerojatno je stvar u začinima. Šećemo po trgovinicama na tržnici, prodavači nas zovu k sebi, ali nisu agresivni. Pitaju nas od kuda smo i kad čuju da smo iz Hrvatske, koju zovu Kroatia, govore odmah hrvatske riječi koje znaju. Ljudi su ovdje vedri i nasmješeni.

Drugog dana krećemo u susret našem prvom čudu- pustinja Wadi Rum. Na cesti nas nekoliko puta zaustavlja policijska kontrola, najčešće da bi nam samo rekli welcome to Jordan! Policajci su ovdje nasmiješeni i ljubazni.

Wadi Rum

Wadi Rum je vjerojatno najljepša pustinja na svijetu. Osim pijeska ima i stijene neobičnih oblika i boja. Te stijene izgledaju toliko neobično i kao da izranjaju iz pijeska. Na stijenama se vidi da su ih oblikovali vjetrovi i kiše. Kiša u pustinji?

Druga neobična stvar su dva kanjona u pustinji. Jedan je skroz kameni i na dnu je bilo vode. U drugom je na dnu pijesak. Vozimo se u otvorenom džipu i gledamo svu tu raskošnost boja i oblika. Dok hodam po pješčanim dinama osjećam se kao Lawrence od Arabije. Ovdje su boje tako izrazite. Navečer dolazimo u kamp koji se nalazi ispod jedne od stijena. Osim tog kampa, nigdje na vidiku nema ništa drugo. Sunce zalazi. Ima nešto fascinantno u zalasku sunca. A kad je u pustinji, u tišini i nepreglednoj samoći, još je posebnije. Wadi Rum je nešto što se s pravom smatra čudom. Čarobna je ovo zemlja. Beduini magični. Ovdje čovjek otpusti sve misli i samo se divi. Ovdje čovjek shvati koliko je malen.

Wadi Rum, Kazneh kanjon

Za večeru pripremaju nam tradicionalnu beduinsku peku- u pijesku su iskopali rupu skoro metar dubine, stavili na dnu žar i visoku posudu s mesom, krumpirom i povrćem, poklopili, te zatrpali pijeskom. Dok se to peče mi sjedimo oko vatre s beduinima. Svi se veselo smiju. Ne govore ni riječ engleskog, ali nema veze. Trenutak je magičan.

Drugo jutro idemo na vožnju balonom. To mi je dugo želja. Nije me strah, ali ne mogu da ne pomislim na to kako će izgledati spuštanje u balonu. Hoćemo li jako udariti? Pogled na pustinju je fascinantan. Stijene izgledaju kao da izranjaju iz mora. Naš kapetan je iskusan i spušta nas da nismo ni osjetili!

Put nas dalje vodi do glavnog grada Ammana. Vozimo se glavnom cestom, a pravilo je da se voziš skroz uz rub ceste i zaustavnom trakom da te ostali mogu preteći. Mi se naravno držimo ograničenja brzine koja ovdje nitko ne poštuje. Ne daju se ni žmigavci, ima dosta guranja, ne poštuje se prednost. U Ammanu se ne poštuju ni trake na cestama, jer na dvotračnoj cesti stoje tri reda auta. Iako mi je dosta ljudi reklo da Amman nije ništa posebno, meni se jako svidio. Rimski ostaci su impresivni.  Po dobrom dijelu iskopina se možete slobodno šetati. I nema previše turista što je osvježavajuće. Centar grada mi se najviše svidio zbog živosti koja vlada na svakom koraku. Ljudi su ljubazni i pristupačni.  A u  brojnim trgovinicama, koje su načičkane jedna do druge, nema čeg nema. Recimo šalovi od čiste pašmine za 25 kuna. Srećom je put do ovdje bio dalek, dugo smo se vozili i umorili, pa odlazimo u hotel. Inače bih ja ovdje spiskala sav naš džeparac! A tek smo na trećem danu našeg puta.

Jerash, Rimski amfiteatar

Drugo jutro, svježi i čili idemo do grada Jerasha. Jerash je jedan od najbolje očuvanih rimskih gradova. Nastao za vrijeme Aleksandra Makedonskog 63. god. prije Krista. Zvali su ga Pompejima Bliskog istoka. Znatno je napredovao u rimsko vrijeme. I arhitektura je rimska. U njemu su glavne ulice Cardo i Decumanus koje se sijeku pod pravim kutom. Na žili kucavici grada, glavnoj gradskoj ulici Cardo, nalazile su se trgovine svih obrtnika. Gerasa nekad, Jerash danas, a zovu ga i gradom tisuću stupova. Prevladavaju korintski stupovi i nešto jonskih. U gradu su dva amfiteatra, izuzetno dobro očuvana, od kojih je veći mogao primiti 3000 ljudi, a dva najveća hrama posvećena su Zeusu i Artemidi. U Jerash je došlo i kršćanstvo i tu su ostatci 16 crkvi.

Ovo je ogroman grad i nama je trebalo puna tri sata da ga prehodamo. Ne zaustavljajući se prečesto. Teško mi je povjerovati da je ovdje živjelo samo 20000 ljudi. Arapi ovdje dolaze u 7. stoljeću.  Grad su uništili potres i križari u jednom od svojih pohoda. Ovdje se nalazi i najbolje očuvan hipodrom na svijetu. A vidjeli smo i fontanu koja je bila izvor vode u gradu. Očekivala sam nešto veliko, a opet me totalno iznenadila monumentalnost ovog mjesta. Oduševili su me i isklesani fini detalji na stupovima i frizovima. U amfiteatru Arapi sviraju gajde za turiste! Pa gdje toga još ima! Dalje idemo do grada mozaika Madabe. Većina mozaika je iz 6. stoljeća. Najpoznatiji mozaik je mapa tada poznate svete zemlje.

Peti dan vrijeme je za drugo čudo- Mrtvo more. Radi se zapravo o jezeru i  najvećoj depresija na svijetu, nalazi se na negativnoj nadmorskoj visini od -400 m. Slanost mu je oko 30 posto. Za usporedbu naš Jadran ima 3 posto. Mi smo ovdje došli iz Madabe ,koja je udaljena svega 30 ak km. I dok smo se u Madabi smrznuli jer je temperatura bila 5 stupnjeva, a puhao je i vjetar, ovdje je uz sunce bilo 25 stupnjeva!

Mrtvo more, nakupine soli na obali

Mi se želimo okupati besplatno što nije jednostavan pothvat jer učestalo nailazimo na znakove zabrane kupanja. Ali uporni smo- kad Hrvat nešto zamisli, ne popušta. Nailazimo konačno na dio gdje još uvijek nema znaka zabrane, ima mjesta da se možemo parkirati uz cestu i možemo se spustiti do mora da nije pre strmo. Kupanje na ovom moru, pardon jezeru, je vrlo neobično. Ne može se potonuti, noge i ruke Vam vire stalno van. Radi se više o plutanju. Budući je koncentracija soli vrlo visoka, nije preporučljivo biti duže od 15 minuta. A nakon kupanja obavezno se treba dobro isprati od sve te soli jer će Vas inače sve peći.

Sutra je dan za treće čudo- Petru. Do nje se vozimo neobičnim krajolikom, podsjeća na mjesečeve kratere.
Rano ujutro stižemo u Petru. Znate onaj osjećaj kad nešto gledate, a cijelo vrijeme mislite da sanjate? I da se to ne događa Vama? E takav sam ja osjećaj imala u Petri. Nisam mogla vjerovati.  Do Petre se hoda kroz usku, visoku stijenu Siq. Na njenom kraju je veličanstvena Riznica.

Siq ulazak u Petru

Grad Petru u samo 4 godine izgradilo je pleme Nabatejaca. To je arapsko pleme koje se ovdje doselilo 100. g pr Krista. Bili su trgovci, a svoj glavni grad Petru osnovali su na sjecištu trgovačkih putova između Europe i Azije. Petra je bila velegrad sa 40000 ljudi. Možete li zamisliti toliki grad u sred pustinje? Nabatejci su imali napredan sustav sakupljanja kišnice, te uopće nisu imali problema s pitkom vodom. Dapače, imali su je toliko da su navodnjavali polja i sadili povrće i voće, jer Petra je nekad bila zelen grad. Imali su čak i terme! Sustav prikupljanja vode bio je opsežan, sakupljalo se s velikih površina, a procjena je da su kanali koji su provodili vodu bili dugački čak 700 km. I danas se na rubovima Siqa vidi dio tih kanala. Ovdje se nalazi i jedino kazalište na svijetu koje je uklesano u stijenu. Primalo je 4000 ljudi.

Preko vrlo strmog uspona, po 800 stepenica, penjemo se  do Samostana. Izgleda slično Riznici. Tu stajemo u restoranu čija terasa gleda na samostan, radimo dužu pauzu i pijemo svježe cijeđeni sok od nara. Košta 30 kuna, ali vrijedi svake kune.

Petra, Samostan

Petra je opstala samo 200 godina. 106. g poslije Krista ovdje dolaze Rimljani i zauzimaju grad. Ubrzo nakon toga, Petra je napuštena. I ostala skrivena punih 1700 godina. U 19. st grad su ponovno otkrili Europljani.
I sutradan idemo u Petru. Ja se ne mogu nagledati te ljepote. Šteta je što se ovdje ne smije spavati u šatoru. Mene ne bi tako lako maknuli.

Za zadnji dan, petak, što je ovdje neradni dan,  ostavljamo kupanje u Aqabi. Oko 15 h dolazimo na javnu plažu. Sve je načičkano autima i Jordancima. Oni roštiljaju, druže se. Svi zakopčani do grla. Sad bi se ja trebala skinuti u bikini. Neće ići. Još da je plaža neka fascinantna, žrtvovala bih ponos i skinula bih se. Ali na ulazu u more je kamenje, zelene alge. Ne privlači me. Malo sjedimo i gledamo. Zabavlja me gledati prizor žena u dugačkim haljinama, sa pokrivenom kosom kako šeću po plićaku do gležnja. A istovremeno je i žalosno. Jer se one ne kupaju u moru. S tim razmišljanjem stižemo na tržnicu. Ulazim u jednu trgovinicu i tamo nas naravno vlasnik beduin pita od kuda smo. Na spomen Hrvatske smije se i veseli, počinje govoriti hrvatski! Kaže bio je godinu dana u Zagrebu. I upoznao je jednog poznatog čovjeka. Pokazuje nam sliku i shvatimo da je to naš prijatelj iz Zagreba, ronioc. Odmah nas nudi čajem i pričamo o svemu što smo vidjeli. Naravno da ćemo i kupiti nešto. Muhamedu je žao što nam je danas zadnji dan. On bi nas ugostio. Žao je i nama. I zbog Mohameda i zbog toga što moramo kući.

Magična je ovo zemlja. Zemlja čuda, onih prirodnih i arhitektonskih.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here