Petrinjska gimnazijalka Madhu Marie- Louise Hadžić je dobitnica ovogodišnje 1. nagrade Goranova proljeća za srednjoškolsko pjesništvo

Foto: M. Šantek

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Za Madhu se zaista može reći nomen est omen  jer joj ime  na sanskrtu znači medena , slatka kao med.  Profesorici hrvatskoga jezika i njenoj mentorici  Kati Sužnjević  nije prvi put  da joj učenica dobiva ovu značajnu nagradu . Lana Sučec dobila ju je prije par godina . Prilika je spomenuti se  još nekih laureata , a naših učenika : Vladimir Kirin , Monika Herceg , Goran Marjanović i Martina Dumbović  i njihovih mentora profesorica Tonke Pezelj i Gordane Šelendić koje su prepoznale  talent i usmjerili ih prema ljepoti riječi i ljubavi za poeziju .

Ovu perspektivnu pjesnikinju jezici  prirodno zanimaju jer je obiteljskim nasljeđem bilingvalna. Rođena je u pitoresknom srednjovjekovnom njemačkom gradiću Wurzburgu  i od malena uči paralelno hrvatski i njemački  jezik. Ime Marie Louise dobila je po šukunbaki iz Toulousea . Rano je naučila čitati , a njena majka svjedoči da je dugo šutjela , a kad je progovorila bio je to neki njen idiom, neke njene riječi. Ne čudi ta fascinacija riječima i jezicima  ako znamo da je njena prelijepa baka govorila šest jezika.

U obrazloženju nagrade žiri je napisao da  „njene dopadljive pjesme očekivano govore o mladenačkim previranjima i sumnjama, ali na drugačiji način i s neočekivanim detaljima poput „gorčine žalfije na tvojim usnama“, da osjeća i nježnu slabost ljudi kao paralelu slabosti ljubavnika, a koji su svi zajedno kartonski vojnici u životnim borbama. Birani izričaj i nježna emocija uz dozu tihe mudrosti obećavaju umjetnički razvoj ako nastavi putevima poezije“ . Madhu ističe da  su joj pjesme općenita razmišljanja kroz prikaz tuđih izmijenjenih perspektiva . “Žonglirajući iz riječi u riječ“ piše o umjetniku općenito , o generacijskom određenju, o buđenju hirova i impresiji trenutka , o prolaznosti „jesen me uvijek podsjeti kako miriše nostalgija“ i ljudskim odnosima „uhvatiti nekoga da s tobom bude svoj“ . Kao uzore ističe Pupačića , Cesarića , Šimića i Vesnu Parun , a važnost daje i utjecaju Yu-rock scene i Novog vala .

Imam sreću i privilegij da sam joj već tri godine razrednica i  svjedočim njenim vrlo različitim  interesima . Sama ističe da je naučeno prirodnjak i u tom smjeru misli  o odabiru studija , dok prema jezicima i društvenim predmetima ima osobnu sklonost. Za mene je signifikantan stih „dotaknuvši svoj dio svemira osjećam se svoja u pripadnosti svijetu“ , jer najbolje oslikava ovu empatičnu i plemenitu djevojku , uvijek svoju, a opet tako našu , koja svojom blagošću i nevjerovatnom zrelošću otvori svaka vrata , a ponekad i odraslima pokaže drugačiji put .

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here