Suvremeni “gasterbajter” Daniel Pavlić: Muzeji i “dame iz crvenog izloga” Amsterdama

Autor:Daniel Pavlić

Da, tako je to kada se odlučiš da umjesto borbe protiv vjetrenjača prihvatiš da ti vjetrenjače budu dio pejzaža. Nisam bježao kada je bilo rata devedesetih godina, nego sam se odlučio nekih tridesetak godina kasnije. Ja sam čovjek koji bježi od političara i njihove politike koja upropaštava ovu zemlju u svim segmentima. Politika koja se petlja u sve sfere života; kulturu, sport, umjetnost i život svakog pojedinca u Hrvatskoj. Džaba ti je što se ne baviš politikom, jer ona će se baviti tobom!
Gledao sam iz Amsterdama inauguraciju novog Predsjednika Hrvatske. Zatim sam pratio reakcije na izvođenje himne u interpretaciji Josipe Lisac. Društvene mreže i hrvatski portali su bili preplavljeni time. Zatim sam čitao komentare i upitao se; Ajme, što je ovim ljudima?! Zar je to tema od životne važnosti?!
Taj dan sam odlučio iskoristiti moju međunarodnu iskaznicu novinarskog društva i besplatno posjetiti nekoliko amsterdamskih muzeja. Naravno, kako to radi svaki pristojni čovjek, poslao sam prvo mailove s upitom smijem li kao novinar besplatno posjetiti muzej jer bih pisao o ponudama muzeja. Prvi mi je odgovorio Van Goghov muzej koji mi je zaželio dobrodošlicu pozdravnim videom, te informacijom gdje mogu podići svoju besplatnu kartu. Odmah nakon toga je uslijedio odgovor još nekoliko muzeja. Divota! Uzeo sam cijeli dan kako bih posjetio muzeje, jer nekoliko najvećih se nalazi tik jedan uz drugog.
Muzeji su otvaraju od 9 sati. Prvi na popisu je bio Van Gogh. Posjetio sam ga prvi put prije dvadesetak godina dok je još glavnu ulaz bio direktno u kockastu zgradu. Sada je to uređeno pod staklenim objektom koji vodi pod zemlju, slično Louvreu u Parizu. Na garderobi ostavljam ruksak i jaknu, nosim sa sobom mobitel i fotić. Fotografiranje je zabranjeno, no uvijek možeš napraviti neku dobru fotografiju a da nitko ne primjeti. U sklopu muzeja poseban akcent je ovog puta dan portretima Vincenta. Svakih nekoliko mjeseci se mijenjaju teme. Mnoštvo turista, no nema gužvanja. Sve je nekako usklađeno. Obilazim muzej i promatram slike ovog nizozemskog velikana koji je ostavio pravo blago. Gledam svaki pokret njegovog kista koji je ostavljao na platnu boje. Zamišljam njegovo ludilo, spokojnost i bijes. Njegovu neshvaćenost, lucidnost. I hvata me tuga. Nakon dva sata obilaska muzeja, dolazim do njegovih posljednjih slika. Puno ljudi je pred njegovim žitom. Šute i gledaju. Muk. Jedna starija žena stoji pokraj mene i plače. Okrenem se na desno i zagrlim je. Na mome nespretnom nizozemskom kažem; En dat is het einde! Ona odgovara; Precies.
Nakon Van Goghovog muzeja, shvatio sam da ima jedna mala kuća koja ima izložbu Banksya, Warhola, Dalia, Haringa, Hirsta, Kusame, Basquiata, te mnogih suvremenih majstora. Moco muzej je pravi jedan dragulj među muzejima, a otvoren je 2016.godine. Nalazi se u  povijesnoj vili Alsberg, ljetnikovcu koji je 1904. godine dizajnirao Eduard Cuypers.


Na ulazu u ovaj nezavisni privatni muzej pokazao sam svoju međunarodnu PRESS karticu i odmah su mi poželjeli dobrodošlicu. Pitao sam ih mogu li fotografirati, a odgovor je bio potvrdan. I onda sam krenuo od Banksya…
Topla preporuka za ovaj muzej jer je namijenjen mladim generacijama. Sat vremena je dovoljno da sve vidite, a inspiracija će sama dolaziti, garantiram.
Nije prošlo ni podne a ja sam nastavio moju putešestviju po muzejima. Nastavio sam razgledanje jednog zaista velikog muzeja. Rijksmuseum je poznat po djelima Rembrandta, ali i mnogih drugih nizozemskih slikara. Zato se i zove kraljevski nacionalni muzej. U ovom muzeju su uglavnom zbirke slika iz „zlatnog doba Nizozemske“ koje se desilo u 17. stoljeću.
Imao sam sreće da je baš za vrijeme moje posjete bilo skeniranje poznate Rembrandtove „Noćne straže“, tako da sam vidio kako istražuju svaki njegov potez, te svaki mikron ovog remek djela. Osobito me oduševila posjeta mališana koji su sa svojim učiteljima, ali i tetama iz vrtića posjećivali i učili o slikaru, njegovom djelu, te vremenu iz kojeg potječe slika. Pokušao sam zamisliti moje kćerke u ovoj misiji, ali samo sam imao slike kako našu djecu opterećuju ratnim obljetnicama, a ne umjetnosti. Uključio sam what’sapp i video pozivom kontaktirao moju devetogodišnju Daliju. Prvo sam joj pokazao sliku Noćnu stražu, a onda prošetao muzejom da vidi njegovu veličinu i ostale slike. I dok sam joj pokazivao Vermeerovu „Mljekaricu“, prilazi mi čuvar muzeja i pita me jel to snimam? Ja mu odgovaram da svojoj kćerki u Hrvatskoj pokazujem atmosferu iz svjetski poznatog muzeja. Čuvar se nasmije, mahne Daliji i meni se ispriča. Pitam ga jel smijem, a on mi odgovori: Ma naravno! Bravo tata!
Desetak minuta sam pokazivao Daliji slike, a onda joj se priključila i moja majka. I eto na kontu moje besplatne ulaznice za muzej, tri su osobe uživale u posjeti Rijks museuma. Tri u jednom!
Kao šlag na kraju odlazim u Stedelijk. Ponovno imam besplatan ulaz. Došlo mi da nazovem Hrvoja Zovka i zahvalim što mi je ponudio da izvadim međunarodnu PRESS iskaznicu, ne sluteći da će mi otvoriti mnoga vrata. Naravno, koristim je kako bih pisao o tim posjetama, što je dokaz i ovaj tekst koji čitate.
Stedelijk je muzej moderne umjetnosti i dizajna. Otvoren je još 1874. točno sto godina prije moga rođenja. I ovaj muzej svakog mjeseca ima razne prigode, a ovog puta su bili radovi nagrađenih umjetnika Prix de Rome. U sat vremena posjete, odlučio sam da malo odmorim i popijem kavu, te provjerim dnevnu ponudu poslova u Amsterdamu.
I tako dok sjedim u kafiću Stedelijk muzeja skužim da je u obilasku muzeja i jedna ruska glumica čiji film sam žirirao na Barents eco film festivalu u Petrozavodsku u Rusiji. Nju nisam imao priliku upoznati ali sam se družio s redateljem tog filma prošle godine u Rusiji. Javim joj se, a ona zaključi da je svijet zaista malen i da obavezno idemo na piće. I tako Inna Stepanova i ja pođemo prema centru grada razgovarajući o muzejima koje smo tog dana posjetili.
Inna mi otkrije kako se u centru Amsterdama nalazi i jedan muzej za koji malo tko zna, a radi se o skrivenoj crkvici u jednoj zgradi koja je bila važna u doba protjerivanja kršćana iz Nizozemske. Nakon pola sata hoda, otkrijemo muzej Our Lord in the Attic. Zapravo to je kuća koja je u tajnosti imala u potkrovlju pravi oltar s orguljama i tu su se skrivali svećenici negdje oko 1663.godine.
Nakon što izađete iz muzeja, nalazite se odmah u zoni Crvenih ulica. Red light district je dio grada koji se pruža oko Oude kerk (Stare crkve) u samom centru grada i pravo je okupljalište turista iz cijelog svijeta. Jedan totalni kontrast, jer tik uz crkvu i pored nje, nalaze se izlozi s djevojkama koje vas pozivaju u ljubavnu avanturu. Inna i ja smo se smijali na agresivnom pristupu djevojki iz izloga koje iskaču na ulicu kako bi vas odvukle u svoj sobičak i pružile erotsku uslugu. Djevojke su iz cijelog svijeta, a možeš samo zamisliti otkud dolaze jer su imale različite naglaske engleskog jezika. Kada bih Inni spomenuo da ovdje ima sigurno Ruskinja, ona bi rekla da su to zacijelo Ukrajinke, braneći svoj ruski ponos. Upitam jednu otkud je, a ona kaže da je Čehinja. I tako mi uđemo u razgovor. Preko puta ulice stoji svodnik koji vodi brigu o djevojkama. Fotografiranje je strogo zabranjeno, a mnoštvo turista se uvjerilo da njihovi mobiteli i kamere mogu završiti na dnu kanala. Malo tko od tih djevojaka to čini iz zadovoljstva, možda njih tek 30%. Iako su turistička atrakcija, mnoge su prisiljene da budu u izlozima kako bi osigurale svoju i od svoje obitelji egzistenciju. 15 minuta s „damom iz crvenog izloga“ košta oko 50 eura ili kako se s njom dogovorite.
Pozdravljam se s Innom koja odlazi prijateljima u Utrecht, te nastavljam doma kroz crvene ulice. Pao je već mrak, a pijani mladići bauljaju od izloga do izloga. Prilično je živo. Odjednom pred izlogom buka, jedna dama se svađa s pijanim turistom. Ostali gledaju i navijaju. Pali se alarm, a lik bez majice trči niz ulicu. Svodnik za njim. Počinje pljusak. Vrijeme je za laku noć…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here