Exif_JPEG_420

Autor:Dragana Čubrilo

Polako, ali sigurno, neka daleka priča o opasnom virusu ušla je i na naša vrata. Svakodnevno svjedočimo novim informacijama kojima nas bombardiraju sa svih strana. Strah se uvukao u mnoge, panika zavladala. Prati se situacija iz minute u minutu o svakom  novom oboljelom, svakoj novoj karanteni. Histerija će tek krenuti. Ono o čemu se ne piše i o čemu se ne govori je priča o onima koji će jedan po jedan zatvarati svoja vrata. O onima čija će egzistencija biti ugrožena, bez obzira na mjere koje će se poduzimati. To su vam ljudi koji žive od onoga što zarade sa svojih deset prstiju. Znate oni mali ljudi kojima ste redovito išli i koji su vas opskrbljivali s malim stvarima. Frizerke, kozmetičarke i pedikerke koje ovih dana imaju potpuno prazne salone. Stolari koji ne mogu nabaviti više materijala za izradu postojećih narudžbi. Automehaničari kojima ne stižu dijelovi iz pojedinih država. Mesari kojima je nabava mesa ograničena, a potražnja je ovih dana bila ogromna. Ugostitelji koji nemaju trećinu prijašnje zarade.  Svi naši majstori kojima su otkazali poslove iz straha od zaraze i koji ne znaju kada će imati sljedeći posao. Ti majstori imaju i neke svoje zaposlenike. Neće ih moći platiti. Sezonski radnici kojima su do daljnjega otkazani radovi. I ti sezonski radnici imaju obitelji koje treba prehraniti. Znate li kako je našim prijevoznicima, da, onima kojima po trideset sati čekaju na granici ne bi li dovezli ono čime će napuniti trgovine koje ćemo mi rapidno prazniti gurajući kolica s deset paketa mlijeka ili vražjeg wc papira? Njihove obitelji ih željno iščekuju iako su svjesne da će taj tata po povratku biti u karanteni do sljedećeg odlaska po novu turu robe. Da, on će ići opet. Jer ako on ne ode opet, tko će?

Dok neki sjede uvaljeni u svoje fotelje i razmišljaju kako se njih to ne tiče jer će svoje plaće imati osigurane, ovi mali ljudi padaju na koljena. Ostaju bez posla jer njihove usluge trenutno ne treba nitko. Znate li kako je to svakodnevno imati bezbroj poziva ljudi kojima ne možete dati konkretan odgovor? Vjerujem da ne znate. Ponekad nazovu samo da se izjadaju. Ja s one strane žice pokušavam ostati smirena iako bi najradije vrištala. Zbog neodgovornosti pojedinca koji kažu kako nije ništa strašno, zaraženih je sve više. Možda nije strašno zbog nas koji nismo u rizičnoj skupini, ali ako su  moji roditelji ta rizična skupina, onda ja imam puno pravo reći kako ih može biti sram. Psovke nisu za javnost.

Mi smo bili i ostali egocentrici koji gledamo samo na sebe. Želim vjerovati kako ćemo sada ipak progledati i vidjeti druge. Nitko od nas nije siguran. Svi pričaju o tome kako je ovo slično ratu. Ne, nije, nimalo. U ratu znate tko puca na vas. U ratu znate tko vam je neprijatelj. U ratu znate da ste sigurni u nekom podrumu ispod zemlje. Sada ne znate tko vam nosi opasnost.

Konstantno nas savjetuju; budite odgovorni! Pa koji nam je onda vrag? Zašto situaciju činimo kompliciranom? Nije li bolje ostati doma, ako si dobio takvu preporuku? Čemu ugrožavanje drugih? Dok mislite samo na sebe, sjetite se pogledati trgovkinju u oči dok joj pružate karticu ili novce na blagajni. Da, onu umornu, običnu malu ženu koja puni police i na koju vičete što nema dvadeset paketa wc papira. Istu onu koja ne može poslije svakog kupca dezinficirati ruke. Onu na koju kišete i kašljete.

A kada se razbolite, pa histerično krenete pohoditi doktore, medicinske sestre i bolnice, ljude koji svaki dan riskiraju živote zbog vas, sjetite se kako je sve moglo biti drukčije. Kako su vas savjetovali da ostanete kod kuće i budete odgovorni. Odgovornost ne znači biti prepametan i samoživ. Odgovornost znači misliti na druge. Zaštiti stare i nemoćne. Odgovornost znači shvatiti kako živite od svih tih malih ljudi koje ste susretali i susrećete svaki dan. I zato im odajte poštovanje. Ti mali ljudi kojima je osim zdravlja ugrožena i egzistencija su uvijek bili tu za vas. Oni rade za sve nas. Padnu li oni na koljena, svi mi ćemo za njima. Možemo li bar jednom zaista biti ljudi?

 

P.S. Jedva čekam kraj ovog ludila i vidjeti ljude koje sada ne viđam. One koji rade od jutra do mraka. One koji su zbog posla bili ugroženi. I opet ćemo dokazati kako je mali čovjek najjača karika svakog lanca.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here