With a little help from my friends!

Autor:Daniel Pavlić

Ljudi su ono što čine grad. Ovdje ih je puno. Našao sam podatak da u Amsterdamu živi oko 177 različitih nacija, pa ga ta činjenica svrstava u jedan od najvećih međunarodnih i međukulturalnih gradova na svijetu. Prije više od dvadesetak godina, moj otac je na Rembrandtpleinu – mjestu gdje su slikari prodavali svoja djela, imao svoje mjesto i akreditaciju kao slobodni umjetnik. Iako je moj stari crtao svoje fantazije, ubrzo sam skužio da turistima fantazije nisu zanimljive, nego oni žele komercijalne pejzaže dijelova gradske jezgre. Uz mog oca, štand su imali Rusi, koji su vješto iz svoje mape vadili već unaprijed kopirane slike, pa bi pred turistima vodenim bojama „dovršavali sliku“. Uzvikivali bi: Original water color! I prodavali bi sve te slike.
Rekoh tada ocu da i on bude „original“ te da se mani fantazija ako hoće što zaraditi. Te davne 97. sam mu pomogao da nacrtamo amsterdamske gradske motive, skice i slike akrilnim bojama. U nekoliko dana smo prodali toliko slika da smo za te novce mjesec dana obilazili turistička mjesta i gradove Nizozemske. Ostalo mi je to u sjećanju kao da je bilo jučer, pa je vjerojatno i to iskustvo potpomoglo da odaberem Amsterdam i Nizozemsku kao mjesto gdje želim živjeti.


Ovdje zaista imam puno prijatelja različitih profila. Kako je stari odselio u Nizozemsku još davne ’94., posjećivao sam ga i upoznavao ljude s naših prostora. Nakon njega je preselio i stric. Znali smo se svi naći na večerama i prepričavati život u Nizozemskoj. Sjećam se da je tada netko ispričao kako je poznavao nekog lika koji je ukrao gitaru. On i njegov prijatelj glazbenik su imali „fintu“ da dok jedan isprobava instrumente i svira na gitari, drugi bi krao iz izloga robu, koja nije imala u to vrijeme nikakve zaštite protiv krađe. Nije u to vrijeme ni bilo video nadzora. Dok bi glazbenik okupio oko sebe mnoštvo radoznalih turista koji su ga gledali kako svira i pjevuši sljedeće „stihove“: Kradiiii, kradi sada, ne gledajuuuuuuu!
U to vrijeme sam primjećivao i ljude u tramvajima koji su imali crvene fleke na trapericama. Stari mi je tada objašnjavao da kada se ukrade roba, lopovi na silu skidaju „zujalice“ koje tada ispuste boju. Tako smo znali koje su traperice ukradene, a koje nisu. No vremena se mijenjaju i toga više nema. Bilo je to u devedesetima, prije tridesetak godina…
U doba kada je u Nizozemsku došao moj otac i stric, došla je i jedna djevojka iz Bihaća. Bila je to Almira, djevojka malo starija od mene. Prije samog početka rata i za vrijeme rata, Almira i ja smo se zabavljali. Zapravo, možda smo se poljubili tada par puta i to je bilo to. Mladenačka ljubav prekinuta ratom u Bosni. Almira je uspjela konvojem otići iz Bihaća i potražiti svoju budućnost u Nizozemskoj. Tijekom mojih studentskih dana u Zagrebu sam se družio s njenom sestrom Almom, tako da sam i prijateljstvo održavao s Almirom preko Alme. Tridesetak godina kasnije čuo sam se s Almirom koja živi na jugu Nizozemske. Spaja me s bratom koji je vrhunski stručnjak u razvijanju umjetne inteligencije. Za Amira nisam ni znao da je u Amsterdamu. Ubrzo smo bili u kontaktu tako da me spojio s vrlo zanimljivim Nizozemcima koji se u životu bave sličnim stvarima kao i ja. Networking na djelu! To je upravo ono o čemu sam prije i pisao kako ljudi pomažu jedni drugima. Tako me Amir spojio s organizatorima jedne velike konferencije koja će se desiti u rujnu, pa postoji mogućnost da ću honorarno odraditi fotografiranje i snimanje tog date and tehnology eventa.
Dosta mojih prijatelja mi se aktiviralo kako bi me uputilo u nizozemsku kolotečinu života. Jedna od njih je i Kanađanka poljskog porijekla koja živi sa svojim mužem u Den Hague. Kathryn mi se javlja iz Hague i dolazi do Amsterdama kako bi popili kavu. Ona se bavi animiranim filmovima. Upoznao sam je u Zaragozi, kada sam bio član žirija španjolskog festivala ekološkog filma. Tada sam skužio da je njen film i na mome festivalu u Hrvatskoj. To je još jedna činjenica da filmski festivali nisu tek obični festivali, nego su izvrsni za upoznavanje zanimljivih ljudi.
Jedan od poznanika koje poznajem već godinama je i Anto. Njega poznajem još sa prijateljeve svadbe u Puli koja je bila prije desetak godina. Znao sam da je Anto u Amsterdamu, pa sam mu se javio da se vidimo. Sreli smo se na Damu, glavnom trgu Amsterdama. Došao s kćerkama hraniti golubove, dok je supruga Jasna radila u obližnjem arhitektonskom uredu. Anto me odveo na piće u jednu od najstarijih ulica Amsterdama. Dok mi priča o životu ovog ludog grada, pridružuje nam se njegov prijatelj iz Johanesburga. Pričaju mi da je u Amsterdamu lako naći posao samo sa znanjem engleskog jezika. To nam potvrđuje i konobar Huntera koji kaže da je Čeh. Ako ti brzo treba posao uvijek se možeš zaposliti u nekom od coffee shopova, kafića ili restorana koji uvijek trebaju osoblja.
Tu večer sam saznao da je aktualna gradonačelnica Fekme Halsema poznata nizozemska filmska redateljica. To mi je još jednom dalo znak koji sam tražio proispitujući svoj potez odabirom Amsterdama.


Vraćam se kroz prekrasno reflektirani grad koji noći ima posebnu čar. Fotografiram svaki bljesak reflektora, neona koji boji amsterdamske kanale. Igram se kompozicijama.
Na putu doma ulazim u turski dućan pun istočnjačkih začina i proizvoda. Otac, vlasnik ove trgovine sa sinom slaže voće, dok je na kasi vlasnikova supruga sa kćerkom. Pozdravljam ih sa selam alejkum, a oni mi odgovaraju na pozdrav i smijulje se. Vlasnik me pita nešto na turskom jeziku, no ja ga ne razumijem. Pitam ga jel imaju baklave? Njegova kćerka ih već pakira. Tražim 8 komada, no stavljaju mi 12, kaže da su 4 gratis jer njen me otac zbog brade smatra imamom. Zahvalim mu se na arapskome i pozdravimo se kao da se znamo godinama.
Eto, to je taj Amsterdam koji mi treba, koji tražim cijeli svoj život. Grad u kojem živi toliko nacija koje ne znam ni nabrojiti. Grad koji diše internacionalno. Grad u kojem jedna zgrada ima stanovništva koliko cijela Hrvatska Kostajnica. Grad u kojem nitko nikog od susjeda ne poznaje, no uvijek se srdačno s osmijehom na licu pozdrave.
Iako sam svoj boravak u Amsterdamu posvetio informirajući se o harmoniji grada i birokraciji koje me čeka, uz strica sam izbacio iz hrane meso. U početku sam mislio da će mome tijelu biti šok bez mesne hrane, no energija u meni je rasla iz dana u dan. Pješačio sam kilometrima, biciklom posjećivao periferiju. Jednog jutra sam otišao u smjeru juga i otkrio pravi raj moderne arhitekture, koji ću vam opisati sutra…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here