Autor: Marjan Gašljević

Ovo nesretno vrijeme boja s koronavirusom kao i mnoge i mene je strpalo uglavnom u kuću. Držim se preporuka te samo na kratko zujnem po nužne potrepštine u najbliži dućan pazeći se da me netko nadobudan ne pregazi prepunim kolicima ili „zapljuje“ u naletu prema nekom dijelu police gdje se nalazi, za njega izgleda, zadnji artikl bez kojeg mu je život ugrožen. Nema kave, nema tračanja i pretresanja, nema zirkanja za prolaznicama samo red i stega.

Osobno nikada nisam bio nešto ovisan o televizijskom programu i uvijek sam se samom sebi čudio što će mi skupih, kabelskih sto i nešto programa koje i tako nitko ne gleda. Sada dan uglavnom počinje s školskim programom koji meni traje do 15 sati obzirom na dvoje malih đaka s kojima program moram odgledati, priskočiti im u pomoć objašnjenjem ili samo upozoriti na ključni dio „sata“. Osobno me taj Divjakičin program nešto i ne impresionira međutim, tu uskaču razredne učiteljice koje uredno i redovito elektroničkim putom šalju teme koje su u programu škole s naputcima i zadacima. Ratujemo, naravno, svim oružjima od ubjeđivanja, moljenja, sitnih podvala do dreke i prijetnji nekim sankcijama. Prvaščić Matko mi je danas brojao slova u sastavku koji je trebao napisati da bi izabrao onaj s manje slova. Zacvilio sam. A tek kada treba nešto pročitati i on i nešto starija Luce imaju problema jer su „neka slova premala a neka prevelika“. Srednjih nema.

Osim škole na televiziji i izvješća o koronavirusu, drugo i nema ništa. A da i ima što mi to vrijedi. Kada nije škola na programu tada su tu beskonačne Turske serije. Jebiga, preživio sam one latinskoameričke, pa indijske, pa španjolske, pa portugalske ali samo za to, možda, jer sam imao kuda pobjeći. Zibel, kafić, igralište. Danas sve to zatvoreno i zabranjeno. Policija hvata sve koji nisu maskirani. Pomišljao sam da se maskiram pa da krenem međutim takve sam inače kurate sreće da bi me vjerojatno upucali zbog neke činjenice da sam im sličio na teroristu ili tko zna što. Zašto bih uopće bježao? Zapitati će se možda netko.

Malci su danas završili školu i otišli kući. Još nije niti završio jingl škole a već je zatulila poznata turska špica. Bez mogućnosti izbora prevalim se na kauč pa hajde da i sam pogledam. Ljubav i osveta, Nauči me voljeti, Nurhan, Neželjena snaha, ….

Žene su uglavnom lijepe. Od praunuke do prabake sve nešto u dvadesetak godina. Ali, čovječe, to sam plače. Suze cure na sve strane. Sve se nešto mrko gledaju i samo domunđavaju po cijeli dan. Čak i one u kuhinji.

Muškarci, pak, sve uredno odjeveno u savršenim odjelima s obaveznim kravatama. Čak se i Plenkovića može vidjeti bez kravate ali kod Turaka toga nema. Muški opet samo galame. Stalno se dernjaju i potežu pištolje. Ima tu dobrih marki pištolja, a niti automobili nisu skromni. Zlo je samo što nitko ne puca. Da se i pokuša zapucati pitanje je tko bi koga upucao. Svi su, naime, na istoj a različitoj strani.

I, što je najvažnije, nitko ništa ne radi. Larmaju, mlate pištoljima, jurcaju skupim automobilima i, da ne zaboravim, uvjek je na jednoj strani baba šerif koja najviše muti. Čovječe, kako će i pucati kada nitko ne zna tko je komu otac, tko djed, tko tata, tko mama, tko sestra, tko brat a ona druga rodbina je apsolutno nedokučiva. I svi imaju para. I zamijetio sam da se nikada nitko čak niti ne poljubi ma koliko, u tom trenutku, bili zaljubljeni.

I sve mi to, nekako, zvuči poznato. Kao u mom bivšem državnom poduzeću. Svi dotjerani, odjela, kravate, skupe cipele i košulje, piju se birana vina i konjaci a kako stoji poduzeće i glavna baba ne zna a kamo li ovi drugi. Niko nikoga ne ljubi a kamo li što više, naravno, dok se ne ode na neki službeni put, domjenak u neko egzotično mjesto ili, u prigodi, na suvozačkom sjedalu službenog auta. Umjesto pucaljki potežu se priče, mailovi, SMS-ovi, fotkice. I onda dođe svadba, krstitke, krizma, sprovod. Predali bi se i najrevniji stručnjaci za iscrtavanje obiteljskih stabala. Ni korjanje šume mangrova a ni Zagrebački holding nisu toliko isprepleteni, a  Dedalov labirint u Knossosu za nih je „mala beba“.

I Turci bi, onda, u Europsku uniju? Hm!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here