Evo ima već skoro godina dana kako sam napisao zadnju priču. Komplicirani biznis. Svašta se događalo i to me tako okupiralo da nisam imao vremena. Inspiracije je bilo ali što se može – na papir ništa ne dolazi. U svem tome dogodila se ova kriza: Corona virus. Svi smo mislili to je daleko od nas. Nek se Kinezi bore s tim virusom, a mi ćemo raditi svoj posao kao i obično. No, vremena se mijenjaju. Svijet je sada malen. Od Shangaja do Amsterdama je 12 sati leta Boeingom 787. Karte su jeftine i skoro svatko si može priuštiti da ode na odmor u daleki svijet. Moja firma je imala 9 letova na dan iz Amsterdama u devet kineskih gradova. Avioni puni puncati. Osim toga, svaki dan ima 45 letova za Ameriku. Sve puno putnika. Da ne pričamo koliko se leti po Europi Africi i Latinskoj Americi. U godini dana  moja firma preveze 40 milijuna putnika. To je oko 3,5 milijuna u mjesec dana ili 110 000 putnika na dan. Lufthansa, Airfrance, British Airways i ostali prevezu isto toliko ili čak i više. E, te zrakoplovne firme su preselile virus iz Kine u sve druge zemlje svijeta.

Eto, sad zamislite da to sve stane u roku od 2 tjedna. Najprije su naša braća Kinezi zatvorili aerodrome. Dva tjedna kasnije na scenu dolazi Trump i zabranjuje sve letove iz Europe u Ameriku.Nakon toga sve stane. Nastaje najveća kriza u povijesti. Šuti i plivaj dalje.

Slična situacija bila je prije petnaestak godina kad se virus SARS pojavio u Singapuru. Bila je panika, puno mrtvih i na kraju je sve prošlo. Naši pametni političari (ne samo Hrvati, nego političari svih zemalja) su se ujedinili i u okviru Ujedinjenih nacija napravili projekt. Cilj je bio da se napravi scenario za slučaj da se opet dogodi tako nešto kao SARS. Nakon pet godina rada knjiga s planom  bila je gotova i prezentirana Ujedinjenim nacijama. U knjizi stoji:

“Ako se dogodi ovo… uradi to. Ako se proširi i ako se dogodi ovo uradi to.” Itd. Itd. itd. Na kraju su mudri političari iz svih 149 zemalja taj dokument potpisali i obećali da će se držati tog scenarija. Taj dokument i svi ti silni potpisi mudrih političara  još se čuvaju u Ženevi u ogranku Ujedinjenih nacija koji se brine o zdravlju ljudi (World Helth Organization). Sve je to potpisano i zaliveno obilnim alkoholom na domjencima. Sad je došla kriza i novi virus ali nitko se više ne sjeća te skupe knjige sa scenarijima i potpisima svih zemalja. Umjesto da se postupi po dogovorenim pravilima igre, svaka zemlja pokušava to riješiti na svoj način. Zato je jedna zemlja u takozvanoj Lock Down situaciji (zaključana do kraja), a druga izmišlja nešto drugo i probava to riješiti na svoj način. Svatko radi svoje. Svi oni su uvjereni da su na dobrom putu. Ja se pitam ako je to tako bolje, zašto smo svi mi zajedno potrošlili silne novce nakon SARSA da bi napisali scenarij za suzbijanje krize slijedećeg virusa. Tih 5 godina nisu na tom programu radili neki obični šljakeri nego školovani doktori, statističari, političari i projekt manageri. Od tog silnog posla ne bi ništa. Skoro nitko ni ne zna za taj projekt. I eto: šuti i plivaj dalje.

 Ovo je nevjerovatno. Moja firma već četvrtu godinu dobro posluje. Svake godine ima milijarda eura zarade. S tom milijardom kupi se par aviona i oko 200 milijuna se podijeli između nas zaposlenih. Ako se ne leti, ne dolazi lova a plaće se moraju isplatiti. To se ne može dugo izdržati. A moja firma nije jedina u tom sosu. Kod nas  ostaje 36 000 ljudi u neizvjesnosti. Ostajemo li  bez posla ili će se dogoditi čudo?! Pošto znamo da se već 2000 godina nije dogodilo ni jedno čudo (zadnje je bilo kad je Isus s dvije ribice i tri kruha nahranio 5000 ljudi), znači da smo uskoro gotovi. I što bi čovjek nego da šuti i pliva dalje. U Kini je najgore prošlo za dva mjeseca. Nadamo se da će i u Europi biti tako.

Hoće li industrija izdržati dva mjeseca bez zarade? Nitko to ne zna. Država će neke stvari pomoći ali ni država nema toliko love da to dugo izdrži. Najvažnije je da imamo WC papira. Ako ostanemo bez toga, e onda smo bespomoćni. Zato šuti i plivaj dalje.

Ova godina je za mene dobro počela. Nadao sam se velikoj proslavi jer sam ove godine 40 godina u Holandiji, 40 godina u braku i 40 godina u firmi koja slavi 100 godina postojanja. Od proslave neće biti ništa.

Sve si mislim kako se povijest ponavlja. Moj tata je bio isto toliko star kao ja one 1991. godine kad je počeo rat na Balkanu. Bio je urar u Glini 40 godina. Živio je u Glini 40 godina. Bio je u braku 40 godina. Urarska radnja u Glini je slavila 100 godina.

Zanimljivo, zar ne? Da li je to slučajnost? Vjerojatno da je. I što bi čovjek sad nego da samo šuti i pliva dalje?!

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here