Treba ići tamo gdje se čovjek bolje osjeća

Prijatelj Matej mi šalje snimku na kojoj crkvena zvona sviraju Metallicu. Tada shvaćam da ono kada sam čuo AC/DC kako odzvonjava Amsterdamom ipak nije bila fatamorgana, nego stvarnost. Redovno se ulicama Nizozemske mogu čuti zvona s tornjeva crkvi koja zvone poznate melodije Queena, Metallice, te ostalih rock grupa. Ništa neobično. Sjećam se da je na tornju Westkerka (Zapadne crkve) prije osam godina bila izvješena velika zastava duginih boja.
I sada kada napravim usporedbu Hrvatske i Nizozemske, svakako smatram da sam dobro odlučio, a evo i zašto…
Iako je u Nizozemskoj vrijeme kišovito, te nema niti one prave zime, niti ljeta, budući da se klimatske promjene već uvelike manifestiraju, osobnog sam mišljenja da će u Hrvatskoj postati tropska klima. Nizozemska će i dalje biti kišna, no mislim da će biti sve toplije i toplije. Meni osobno više paše i kišno vjetrovito vrijeme nego one žege kada nam suša isuši sve one kanale i kada sve smrdi na septičke jame. A onda usred svega toga nestane vode, pa onako znojan moraš ili čekati da dođe voda ili se baciti u Unu. Ovako je u ruralnim krajevima, a urbana pak imaju problem kada se usije asfalt pa imaš toplinski udar s neba, ali i sa zemlje.
Tehnološki Nizozemska je puno jača od Hrvatske i vjerujem da oni koriste svoje znanje na nove tehnologije. Kod nas su političari uvučeni u sve sfere našeg života, što u Nizozemskoj baš i nisam vidio. Posljednje što sam u hrvatskoj vidio je to da političari usred krize uzrokovane corona virusom, sebi nabavljaju nova vozila kako bi obnovili svoj vozni park. To saznanje mi daje još više vjetra u leđa da napustim moju domovinu.
Rad u Nizozemskoj je plaćen. Rad u Hrvatskoj nije plaćen. To mi je bilo bitno jer sam posljednjih 14 godina radio kao voditelj filmske djelatnosti jednog centra kulture i smatram da nisam bio dovoljno plaćen. Štoviše trpio sam razne pritiske i nisam imao uvjete rada. Van Hrvatske je to sasvim drukčije. Radiš i zaradiš financijska sredstva. U Hrvatskoj radiš i zaradiš čir na želucu ili karcinom zbog stresa.


Nedavno mi je jedan prijatelj otišao kao dizajner raditi u jednu od europskih zemalja. Čovjek se preporodio. Kaže da radi s licenciranim programima i poslodavac mu nabavlja sve što mu je potrebno za rad. Jednom je slučajno malo podigao na njega glas, a onda mu se izvinjavao pet dana jer je smatrao da ne smije tako reagirati. Plaća mu dolazi redovno, dok mu je kod nas kasnila i po par mjeseci. – Nitko me više ne ucjenjuje plaćom, a u mojoj zemlji su me ucjenjivali ako ne izađem i ne glasam za njihovu stranku! – rekao mi je Darko.
Meni je na prvom mjestu ipak zdravstvo i školstvo. Ne bih tu baš puno uspoređivao zemlje, jer nema se tu što uspoređivati. Dovoljno je znati da u Nizozemskoj ne postoji nešto što se zove „lista čekanja“ i to je dobar razlog za odluku. Škola mi je bitna za djecu kako bi nakon škole dobili šansu za poslom.
Ja sam u Bihaću završio srednju medicinsku školu, pa ponovnim dolaskom u Hrvatsku sredinom devedesetih nisu mi priznali to. Morao sam ponoviti četvrti razred, međutim na Gupčevoj zvijezdi je bilo sve puno, pa sam morao upisati zadnju godinu na Kemijsko geološkoj tehničkoj školi. Naravno morao sam položiti sve razlike. Na kraju završim modni dizajn na Tekstilno tehnološkom fakultetu. Još sam se školovao na raznim seminarima, post diplomskim tečajevima, pa sam položio i državni ispit. U Hrvatskoj to ništa ne vrijedi jer ćeš dobiti nadređenog političkim putem. On ne mora biti ni educiran niti imati ikakve opće kulture, ali je pripadnik stranke. Uvjerio sam se u to mnogo puta, a najtragičnije mi je bilo kada me je jedan od mojih nadređenih pitao: Tko je Branko Lustig?
Stoga vjerujem da toga van naše zemlje nema.
Posljednjih 15 godina sam organizirao razne festivale, a najjači od njih su PRESS film festival, Revija dokumentarnog filma Fibula i PRESS film festival. Financiranje je uvijek problem jer se dobivalo na kapljice. Najčešće dobiješ 80% sredstava, tako da moraš negdje naći preostalih 20%, koje ti se vrate kada podneseš završni izvještaj. Posljednjih desetak godina moji festivali su rasli i bivali svjetskog karaktera, a ja bih za njih putem natječaja dobivao uvijek istu svotu financijskih sredstava. Svake godine bih u početku bio sretan što sam nešto dobio, a onda bih pogledao koliko su dobili ostali i pao bih u depresiju. Shvatio bih da dobivam mrvice, a onda bi morao kemijati kako da odradim uspješno još jedan festival, te ugostim sudionike koji su mi dolazili iz cijeloga svijeta.
Konačno, odlučio sam stati tome na kraj. Nisam više aplicirao za sredstva. PRESS film festival sam dao Hrvatskom novinarskom društvu jer je to logičan potez. Revija dokumentarnog filma Fibula je ostala mojoj bivšoj radnoj ustanovi, dok sam Smaragdni eco film festival odlučio nastaviti u Nizozemskoj. Mislim da je to idealna zemlja za moj festival koji ima koncept da međunarodni festivalski tim biciklima putuje kroz ruralne i urbane krajeve prikazujući ekološke edukativne filmove. Jednostavno SEFF u Hrvatskoj nikada nije ni imao šanse u moru festivala koji niču poput gljiva nakon kiše.
Iako su svi moji preci iz Hrvatske Kostajnice, pradjed mi je bio gradonačelnik prije Drugog svjetskog rata i nakon njega, shvatio sam da se vremena mijenjaju. Treba ići tamo gdje se čovjek bolje osjeća. Vjerovao sam da će u mome zavičaju biti bolje, no svjedočio sam da je iz godine u godinu sve gore i gore. Kvaliteta života rapidno pada, a kultura se svodi na sustav „ića i pića“ za sviju. No, mene ne zanima piće, a ni hrana na koju se puk u krizi lijepi. Tek kada odeš malo u svijet, možeš primijetiti da nije baš sve onako kako su ti pričali. Najbolje je uvjeriti se vlastitim očima, osjetiti na vlastitoj koži.
U cijeloj toj priči često se sjetim jednog mog prijatelja koji je otišao u Njemačku raditi i vratio se nakon godinu dana s novim autom. Ulickan auto, bijesna mašina. Felge se okreću same daškom vjetra. Klinci se okupili oko auta. A on ode u kafić i sviju časti. Runda po rundu. Vrijeme prolazi, a alkohol uzima maha. Istina kroz usta progovara. Na kraju shvatimo da on radi po cijeli dan. Spava u sobičku podruma u Kolnu. On nema ženu, ne izlazi u kafiće i ne gleda filmove u kinu. On nema vremena za društveno kulturni život. Kada dobije godišnji odmor, sa svojim autom dolazi mast vaditi susjedu koji ga je cijeli život podcjenjivao i smatrao ga „zgubidanom“. Troši ušteđevinu kako bi susjed pomislio da je on bogatun. No, na kraju moj prijatelj odlazi svojim autom u Njemačku i vraća se svojoj realnosti… Želio bih da to bude tek samo jedna priča, a znam da takvih priča ima puno.


Na kraju da zaključim kako nije lako nigdje. Meni nije bilo lako da donesem odluku odlaska, no donio sam je. Razloga je bilo puno. Teško mi je bilo raditi Sizifov posao koji sam radio proteklih dvadesetak godina, no shvatio sam da se taj posao negdje i cijeni. Svatko bira svoj put i prijatelje koji mu put čine zabavnijim. Stoga se iskreno nadam da sam Vas barem malo zabavio u ovim proteklim tekstovima moje posjete Amsterdama uoči ove globalne promjene koja nam se upravo događa. Možda je ovo i prilika da se svi zajedno razmislimo o svim promjenama koje počinju od nas samih. Mijenjajući sebe, mijenjamo i svijet. Prebroditi ćemo zajedno i corona virus jer smo već dosad prebrodili mnogo toga. Zato mi ostajte dobro i čuvajte se! Vjerujem da kada sve ovo završi, biti će još mnogo sličnih putopisa s kojima sam Vas barem malo zabavio i olakšao ovaj „život u doba corone“!

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here