Capraško Božje oko

Autor: Marjan Gašljević
Prije nekoliko dana dok smo se još smjeli i mogli družiti na ugodnom suncu, zasjelo je nas nekoliko mlađih i starijih na kupalištu Zibel premetajući razne priče iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti uživajući u opuštajućem okruženju i svježem zraku. Pričali smo, uglavnom, vedre i šaljive zgode i dogodovštine iz,, što bi političari rekli, „okruženja“. Prisjetio se tako moj stariji kolega rafinerac kako smo ih iz kruga Rafinerije do Marjana u birtiju puštali na lokomotivi s kojom bi, kao, išli po vagon u željeznički kolodvor. „Hajde nas zovi na Božje oko“. Javljali bi svoju potrebu za aperitiv pred gablec.
Inače su se na Božje oko iz željezničkog kolodvora u Rafineriju uvozili vlakovi tovareni sirovom naftom koje se, tada, dopremala iz luke Bibinje sve do izgradnje naftovoda. Obično je dnevno dolazilo po 4 vlaka 1200 tona bruto odnosno 16 cisterni da bi se u Bibinje vraćale 32 prazne. Taj kolosijek koji ulazi u Rafineriju neposredno ispod baklji koristio se još samo za specijalnu robu i petrolkoks.
Spomenuvši Božje oko nekoliko mlađih iz društva rafinerijskih zaposlenika priupita začuđeno o kakvom se „oku“ radi. E pa priča o Božjem oku ide otprilike ovako:
Godine 1896. godine nasuprot današnjeg željezničkog kolodvora Sisak Caprag proradila je pilana u vlasništvu Belgijanca Lamarcha. Na mjestu gdje je sada (bila) baklja i gdje željezničke tračnice ulaze u krug Rafinerije Lamarch je sagradio visoku, lijepu i prostranu obiteljsku katnicu. Za ono vrijeme bila je to veoma elegantna i raskošna kuća s limun žutom fasadom a na pročelju kuće na višem dijelu fasade plavom je bojom bio nacrtan trokut. U trokut je zlatnom bojom, pak, bilo urisano oko. Iz trokuta su izlazile zlatne zrake. Iznad trokuta je polukružno pisalo „Božje oko“ a ispod trokuta „vidi daleko“. Nakon gašenja pilane kuću je kupila poznata sisačka obitelj Fridrich. Rafinerija nafte sagrađena je 1927. godine a poslije Drugog svjetskog rata je započelo njezino proširivanje. U tom širenju srušena je i ta tada već dobrano oronula i oštećena kuća a na njezinom mjestu, pored drugih postrojenja, sagrađena je baklja i spomenuta željeznička pruga. Da li je „Božje oko“ nacrtano u vrijeme obitelji Lamarch ili Fridrich nije mi poznato ali priča i zgode oko ovog dijela Rafinerije i sam sam djelomično živio.
Caprag je naselje prepuno stambenih zgrada napravljenih za radnike u vremena prije Domovinskog rata. Ovako nešto danas izgraditi bilo bi ravno znanstvenoj fantastici – foto:M.Šantek
I upravo iz tog vremena sjećanje me ponuka da se nikada kroz sve te godine nisam zapitao od kuda tom dijelu Siska koji nije uvijek bio jedan, sjetimo se, naziv Caprag. Sisak je, naime, sve do 11. veljače 1874. činio stari Sisak na lijevoj obali Kupe i novi Sisak ili, službeno Vojni Sisak, Prečki, kako su ga znali nazivati.
Do Siska je 1862., nakon 11 godina gradnje s brdom nesuglasica, došla željeznica da bi dvadeset godina kasnije bila nastavljena gradnja do Bosanskog Novog. Poslije Drugog svjetskog rata željeznički kolodvor u Capragu nazvan je Sisak Predgrađe. Za ovu priču je manje bitno da je taj kolodvor sedamdesetih godina bio treći u bivšoj državi po količini rada. 1992. na inicijativu građana naselja Caprag kolodvoru je vraćeno ime Sisak Caprag kojim su ga, i tako, svi svo vrijeme zvali. No, od kuda naziv Caprag?
Na mjestu kolodvora kao i sveukupne okolice rasla je bogata hrastova šuma radi koje je, vjerojatno, i spominjani Lamanche sagradio pilanu kao i činjenice prijevoza proizvoda te pilane željeznicom kao, tada, pouzdanim prijevoznikom masovnih tereta širom Europe.
Caprag je ugodno mjesto za život sa stambenim zgradama omeđenih šumom i zelenim površinama – foto:M.Šantek
Kada je krenula gradnja pruge i kolodvora potrebita drvna građa bila je tu, na dohvat ruke. Njezina sječa imala je dvostruku korist od čišćenja trase pruge do potrebite građe prvenstveno za željezničke pragove. Radove je, prema kazivanjima, vodio austrijski inžinjer prezimena Schwartz koji je s predradnicima obilazio šumu, a odabrana stabla obilježavao metalnim „haklom“ govoreći im: “za prag.“ Naravno obzirom na govorno područje s kojeg je dolazio gdje se „z“ izgovara kao „c“ ta glasovna uputa zvučala je kao: „ca prag“. Šaleći se radnici koji su radili na tim poslovima kada bi ih netko upitao „kuda idu“ odgovarali bi: „Idem Caprag!“ Kroz vrijeme taj se izraz toliko udomačio da su prvo šume dobile naziv „Capraške šume“ a onda i cijelo to područje zazvano je Caprag. Izgradnjom Rafinerije 1927. godine a posebno Željezare (Talionice željeza) 1938. godine te prelijepe šume su iskrčene.
Eto, možda nam je ova priča ostala u uhu, neki su je možda znali, neki nisu mi smo je ukratko ispričali, gutnuli gutljaj „nečega“ uživajući u smiraju na Kupalištu pa prebacili na „smiješnu“ priču kako je u tamo neko vrijeme, u tamo nekoj tvorničkoj menzi, koja je imala tamo neki dio za radnike a poseban, itekakav,  dio za goste rukovodnih struktura u jednoj godini pojedeno 11,5 tona feferona. Tko je jeo i pojeo feferone i kako je priča završila ostavljam na zaključak čitateljima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here