Tužna priča i sudbina braće Celčić

Autor:Miroslav Šantek

Teško je tu scenu opisati riječima. Stojim u sobi drvene , stare kuće koja nema temelja, a nije ni na zemlji, ona je postavljena na više komada kamenja. Iznad moje glave su trule daske po kojima odjekuje zvuk hodanja, a na starom, ispucalom zidu stoje uokvirene fotografije Majke Božje i sin gospodnji razapet na križu. U sobi je prastari televizor, stol i stolice i frižider. Ogromna količina prašine i čađi je pala sa stropa i potpuno zamazala cijelu prostoriju, tu je i prastari krevet i ćebad i prozor kroz koji ulazi sunce. U kući nema vode, nema ni zahoda, ni kupatila, struja je sporovedena žicom koja prelazi cestu. Teško je i povjerovati da u današnje doba još uvijek ima ljudi koji žive u ovako skromnim uvjetima. A ima. I dogodila im se teška nevolja.

Stepan i Josip Celčić su nemoćni i beskrajno tužni. Sav njihov dosadašnji život je naprasno prekinut i morat će bar privremeno napustiti svoju rodnu kuću

Ova drvena kuća se nalazi na adresi Gornje Mokrice 22a. U jednom od tih polupraznih sela koje gravitiraju prema rijeci Kupi, a smještena su na bogomdatoj poziciji i prirodi. Ta kuća je cjeloživotni dom braće Josipa (54) i Stjepana (62). Josip radi u petrinjskoj Privredi,a Stjepan je bez posla. Živjeli su skromno s majkom koja je umrla 2015., a oni su se naviknuli na ovakav život. Stoke nemaju, samo dva psa koja trče prostranim seoskim dvorištem. A onda je došetalo zlo u petak navečer. Josip je legao na spavanje rano oko 21 sat,dok je Stjepan odlučio pogledati televizijski program kad se začuo zvuk kako pucaju grede koje drže krov i kako se krov ruši na njih. Istrčali su iz kuće i cijelu noć probdjeli na dvorištu puni tuge i brige svjesni da stvari više nikad neće biti iste. Susjedi i ljudi iz sela su im ujutro priskočili u pomoć, skinuli srušeni krov, spasili što se spasiti da, ali ovo skromno zdanje više nije pogodno za život.

Petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović je ostao zatečen viđenim stanjem. Ali morao je pomoći braći Celčić da se snađu negdje.

Predsjednik Mjesnog odbora Tomislav Mitar je tražio pomoć gradonačelnika Dumbovića koji je odmah poslao najlon da se zaštiti krov od mogućeg prokišnjavanja, a onda je sa suradnicima i osobno došao videti situaciju i ostao zatečen. Ove ljude je trebalo negdje zbrinuti, a kako Grad Petrinja nema praznih stanova odlučio je odmah obratiti se državnom tajniku Nikoli Mažaru da pošto je jedan od braće hrvatski branitelj smjeste braću u neki državni stan.Dumbović koji inače svih ovih godina odmah uskačeu pomoć kod sličnih nevolja građana je ostao zatečen prizorom i situacijom. Kuća je stara i u lošem stanju i puno novca bi trebalo uložiti u popravak, a braća novaca nemaju. Sa suzama u očima su morali shvatiti i pristati na to da će morati živjeti u nekom novom okruženju,daleko od ovog na kojeg su navikli cijeli život. Priča je prokleto tužna i nitko nije ni pretpostaviti da će samo par dana poslije veliki potresi zatresti i sam Zagreb i okolicu.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here