Autor: Marjan Gašljević

Švrljajući po društvenim mrežama na više sam mjesta naišao na upit „što će mo prvo učiniti kada ovo zlo od korona virusa prođe i kada se vratimo u život kakav je bio prije.“ U prvi mah sam nastavio scrolati kao da se to mene ne tiče, a onda sam se, ipak, zamislio nad tim pitanjem. U stvari pitanje je da li će ikad više biti kao prije. Neće. No dobro, što ću prvo učiniti kada ovo zlo prođe uz uvjet da ostanem „čitav“, naravno?

Prvo ću prošetati gradom i razgledati. Poučen iskustvom iz 96. godine kada sam se, kao, vratio u „život kakav je bio prije“ gledati ću oko sebe nešto drugačijim očima. I tada kada sam pogledao ostao sam zatečen „kao Alisa u zemlji čudesa“. Neki koje sam poznavao uglavnom kao „ništkoristi“ i „poluklošari“ iz vremena „prije“ odjednom su postali netko drugi – vlasnici ranije društvenih tvrtki, viđeni političari kojima se na ulici „klanja“, vlasnici „vau“ automobila i kuća i stanova na prestižnim lokacijama također, nekada, u društvenom portfelju. Mi „borci“ smo ih isprva gledali s porugom skovavši naziv „ratni profiteri“. Vrlo brzo dođošmo do saznanja da stanujemo u „društvenom stanu“ o čijem budućem vlasništvu odlučuju upravo ti koje gledamo s gađenjam. I poduzeće u kojem smo nekad radili u vlasništvu je tih likova i upravo oni odlučuju da li smo „zdravi“ da bi zadovoljili radni proces. I ti su, u stvari, bili na neku ruku sretnici jer su bar zatekli svoje staro-novo poduzeće za razliku od većine koji nisu. „Tržište ne oprašta nesposobnima.“ Govorili bi a mi bi izgubljeno glavinjali. Da tržište zbilja ne oprašta i danas zaključuju mnogi „nesposobni“ koji na istom tom tržištu tada nisu potražili „managera“ koji bi mu za naknadu „riješio“ i okolnosti stradavanja i ratni put i savršenu dijagnozu s kojim bi bio „otpraćen“ u izdašnu braniteljsku mirovinu. Naravno, desetak tisuća kuna mirovine i invalidnine dokazano stečene na taj način 25 godina nije „ratno profiterstvo“. Što je i postoji li uopće u Hrvatskoj „ratno profiterstvo“?

I, eto, usprkos iskustvu ponovno i opet slušam i poštujem upute Stožera civilne zaštite Hrvatske zatvoren u svoja četiri zida sve u iščekivanju kada će svanuti dan i kada će isti taj Stožer obznaniti da se „vraćamo na stari način života“.

Naravno, taj dan sigurno neću vidjeti nove vlasnike starih društvenih firmi. One su odavno nestale. Nema ih ni u tragovima. I stambeni fond je davno razbucan kao i novac s kojim je isti otkupljen. A, svejedno, opet neke nove bitange postaju „viđeni građani“ kojima se sklanjamo s puta uz ponizne naklone a sklanjamo se i s ceste pred njihovim novim, moćnim makinama.

U međuvremenu dozvolili smo da nas se potpuno legalno nadzire putem našeg mobitela. Kao da se to do sada nije moglo i nije radilo. Da li će na taj naćin sustav „fatati“ zaigrane korona partijanere? Neće, jer oni su ti koji nadziru. Nadziru vojsku dužnika kojima je, vraćanjem na „vrijeme prije“, aktiviran njihov stari dug dobrano pojačan novim, uvišestručeni iznosi komunalija i drugih naknada koji su „mirovali“, stavljeni na „draft“ mnogobrojni stanovi za koje su rate mirovale a sada odjednom se ne mogu plaćati jer je stotine tisuća nezaposleno i na minimalcu. Tisuće ratara, voćara i povrtlara čija sitna proizvodnja nikoga ne privlači jer je jednostavnije u kamionskom konvoju dovesti „nekakvu“ robu iz vana uz dobar profit nego sitničariti s njima. Da, da, i oni će morati vratiti kredite s kojima su sijali i gradili plastenike.

Neki anonimni liječnik jučer se žali da u bolničkom sustavu nema visokozaštitnih maski ffp3 predviđenih samo za bolnički sustav ali ih za to u svim bojama i veličinama možemo itekako vidjeti na televiziji na nuškama političara od kojih ih, neki, ne znaju čak niti pravilno staviti na nušku.

Na kraju ostaje samo pitanje da li će koronaprofiteri prepišati ratne profitere. A meni i sličnima preostaje tek da, kad opet bude „kao prije“ prošećemo i zavidimo onima „koji su uspjeli“.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here