Primoran sam zbog korone biti kod kuće. Moja firma je smanjila aktivnosti za 90%. Prevozi se samo teret. Inženjeri su kod kuće. Nasa nizozemska Vlada to zove „Pametni Lock Down“. Sad su najvažniji pametni telefoni i laptopi. Jednom tjedno je video konferencija i to je to. Zadnjih par dana dobijem jedan e-mail na dan. Ako ga odmah odgovorim, nemam više ništa do slijedećeg dana. Dakle, vremena kao u priči.  I što da se radi?!

Još par godina pa ću u penziju. Ova korona kriza mi je kao neka probna penzija. Već 40 godina sam se svaki dan budio u 6:30. Nakon doručka išao sam na posao i vraćao se u 17 sati. Sad to ne moram. U 6:30 se probudim iz navike, okrenem se na drugu stranu i spavam dalje. Što bi se reklo – spavanac do daske. Onda maknem dasku i spavam dalje. Negdje iza 8 sati je buđenje, pa polako doručak i kava. Doručk i kava zajedno s mojom golubicom. To je već sasvim nešto drugo nego zadnjih 40 godina. Sjedimo za stolom i gledamo se. Hoćeš li draga gorču ili slađu? Kavu, naravno.

I tako nakon gledanja i kave, sjednemo na kauč počnemo čačkati po telefonima. Tek toliko da vidimo da li smo popularni. Onda otvorim laptop, odgovorim onaj jedini mail i pročitam novosti da vidim kako stoji stvar s koronom. Stvar je loša pa čovjek postane depresivan. Broj zaraženih eksplozivno se povećava. Ljudi umiru, a predsjednici zemalja pričaju svoje. Nakon par dana je to sve isto pa je već dosadno. I tako čitam knjigu, slušam podcast i sjedim  malo u dvorištu na suncu. Vrijeme je fantastično. Sunce sije, zrak je kristalno proziran i čist jer nema prometa. Nema ni buke na ulicama. Čujem neke svari koje već dugo nisam čuo. Na primjer čujem u daljini lajanje pasa, kukurikanje pijetla, vjetrić kroz granje tek prolistalog drveta i zujanje kukaca. Ako zatvorim oči, dobijem osjećaj da sam u Glini na balkonu roditeljske kuće i da slušam te poznate zvukove. Eto kako čovjek može biti sretan i zadovoljan s malim stvarima.

Negdje sam pročitao da su napravili anketu. Pitali su ljude gdje bi se osjećali sretni i zadovoljni. Uglavnom su odgovori bili: na obali mora, na velijkoj zelenoj  pokošenoj livadi, u šumi, na vrhu brda s fantastičnim pogledom na dolinu, na obali rijeke itd. Ljudi su uglavnom izabrali mjesta gdje nema interneta. Niti jedna osoba nije spomenula pametni telefon, facebook ili kompjuter. To ipak nešto govori o ljudima.

Polako dolazi vrijeme ručku. Moja golubica se drži onoga: jedeš malo – skidaš salo. Mjeriš što ti je ostalo. Nakon sitnog ručka koji bi se mogao nazvati ručkić , ode moja golubica peglati veš a ja što ću jadan nego da pređem s usisivačem. Čistoća je pola zdravlja. Nakon sat vremena se opet nađemo na kavici i opet se gledamo se u oči. Vidim da su njene oči šućmuraste boje isto kao u unuke. Kako je to genetski dostavljeno unuci. Naši sinovi imaju smeđe oči kao i ja, no unuka ima  šućmuraste oči kao moja golubica. Jaki holandski geni.

I tako dolazi 17 sati. Moja golubica ode u kuhinju da napravi večeru. Odlučili smo da slušamo mog prijatelja Nikolu i da večeramo prije 6 sati, a onda poslije toga da više ništa ne jedemo. Tako smo i napravili. Nakon večere pred TV. Imamo preko 500 programa ali niti jedan nije dobar. Sve bez veze. Ili B-filmovi i serije ili fake news. Holandezi imaju sistem da nacionalna televizija dobije subvencije od države. To znači da ne kritiziraju Vladu je time otpada subvencija. Dakle, daju nam fake news. Ili još gore, neke stvari jednostavno prešute. Eto, to zovu demokracija. U stvari je ista stvar kao u doba socijalizma. Isključim i to sranje i  idemo u krevet. Ono po starom principu: pola devet, djeca u krevet.

Sjetim se one TV serije od prije 40 godina. Na beogradskoj televiziji je bila serija “Pozorište u kući”. Na kraju svake emisije  su pjevali: “Još jedan prođe dan, nemiran ko more.”  Tako i meni prodje 26. mart ano domini 2020.

 

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here