– Imam za vas jednu dobru i jednu lošu vijest. – zbori doktorica Ćustić dok mi čupka konce sa sljepoočnice. Dobra vijest je da je u potpunosti izrezala moj carcinoma basocellulare cutis, a loša da se isti ima navadu povraćati. Ovo drugo i nije tako loša vijest jer nema ništa ljepše nego divaniti s mladom doktoricom dok vas ukrašava novim muževnim ožiljkom kakve nose samo pravi fajteri i MMA borci, a veoma je rijedak u profesora i benignih knjiških tipova. Čudim se kako me pogodila bolest bijelih poljoprivrednika i ribara koji imaju navadu gologlavi boraviti na otvorenom.
– Ali draga doktorice ja već godinama živim k’o vampir, radim noću; klonim se sunca k’o vrag tamjana.–
na što Zrinka mudro dodaje:
– Koža sve pamti!

Pametna je ta moja doktorica. Umije problem sagledati u totalu. U cijelosti. U pradavna vremena išlo se na plažu poslije obilna doručka. U pola deset. Pa do pet kad je sunce najljepše grijalo; kad je more bilo najtoplije i kad je sladoled iz male nogometne loptice najbolje pasao. Poslije smo se s tim lopticama piciginirali u pjeskovitom plićaku. Bila su to vremena dok se je još bilo nepristojno presvlačiti javno, pa bi ljudi iznajmljivali štrafaste zastore za betonske kabine na gradskoj plaži u kojima su mogli ostaviti stvari u hladu; termosice s mrzlim napitcima i slično. Dok bi se odrasli ispruženi na šarenim ručnicima pržili na jarkom podnevnom suncu sestra i ja bi plovili u plitkom punatskom moru na velikom luftmadracu. Kad bi mama procijenila da nam zubi i suviše cvokoću zazvala bi nas na obalu da se malo okrijepimo. Cvokotavi bi stajali na suncu grickajući toplu breskvu čiji se sok cijedio do laktova. Poslije bi ruke oprali u moru, ali povratka u vodu nije bilo dok se nismo dobrano ugrijali. Ja sam te suhe dionice ljetovanja provodio gledajući dva preplanula stričeka koji su povlačili crne i bijele figure po pepita ploči. Nisu puno govorili. Tog ljeta naučio sam neke nasušno potrebne makedonske riječi kojima su ova dvojica komunicirali s malim bucmastim ženama. O ozonskim rupama nitko od prisutnih nije imao pojma kao niti o kemiji freona kojim su bili punjeni svi tadašnji frižideri. Bit će da je pametna koža upamtila to davno apsorbirano zračenje s najbliže nam zvijezde: Sunca. Tog ljeta 1968. na punatskoj gradskoj plaži naučio sam igrati šah!

U još pradavnija vremena u dalekom kraljevstvu u kojem tada življaše i Hrvati vladaše kralj koji je jako volio igrati šah. Po cijele je dane samo zurio u crno-bijelu ploču sa šezdeset i četiri polja. Tek bi s vremena na vrijeme znao na tabli premjestiti poneku od crno-bijelih figurica, da bi potom opet satima bez riječi buljio u kariranu ploču. Toliko je on bio mudar i pametan da na cijelom dvoru teško nalažaše dostojna protivnika s kojim bi mu bilo zanimljivo odigrati partiju. Zadnji ozbiljniji protivnik bijaše mu djed koji je tu igru i donio na dvor iz nekih dalekih krajina sa svojih mladenačkih pohoda na još dalji istok. Otkad djeda nema nema mu druge nego šaha igrati sam sa sobom.

Jednog dana dođe mu glas da u selu na jugu živi čovjek koji je jako vješt u igri šaha i da ga tamo još nitko nikada nije pobijedio. Naredi kralj da mu svakako dovedu tog težaka te mu po glasniku poruči da će ga u slučaju da ga pobjedi nagraditi prema vlastitom izboru. Može birati hoće li da mu kralj iz svojih trezora napuni toliko džakova riže koliko bi stalo na šahovsku ploču ako bi se na prvo polje stavila jedna, na drugo dvije, a na svako iduće polje po jedna vreća više nego na prethodno i tako redom sve do polja 64. Druga mogućnost nagrade bješe da mu iz kraljevskih silosa odbroje toliko zrna riže koliko već izađe ako se za prvo polje uzme jedno zrno, za drugo dva, za treće četiri i tako redom do 64. polja; za svako dvostruko više zrna nego za prethodno polje. Legenda kaže da je seljak zastao na tren, razmislio, a onda nastavio obrađivati svoje polje promrmljavši si u bradu. – Ajme luda li čovika. –

Što je bilo poslije povijest ne pripovijeda. Je li se taj šahovski meč ikada odigrao ili nije. Jedni tvrde da je seljak pobijedio kralja i s čitavim plijenom od 2080 vreća zdimio u Argentimu i nikada se više nije vraćao u svoje rodno selo na jugu; da se kao pred smrt sa preostalim blagom kanio povratiti ali ga je u Španjolskoj sustigla kineska gripa pa ga tamo na brzaka i zakopaše. Drugi pak tvrde da je kralj imao velikih problema da skupi onih 264 manje jedno zrno i da je čitavih 35 godina pometao po svim tavanima svojih podanika ne bi li ispunio riječ danu farmeru. Osobno ne vjerujem niti jednima niti drugima. Oni bi sve napravili da kurikularne sate rezervirane za matematiku ustupimo njihovom „građanskom odgoju“ koji bi prvi zapunili domoljubnim istinama o događajima koji se nikad nisu dogodili, a ovi drugi, kvaziliberali i exmarksisti, dogmama o slobodnom tržištu koje nikad neće postojati. Ima i onih trećih koje za život uči Toni Milun pa kuže da je seljak bio mudar i ne željaše svoje njive zapustiti za dvije tisuće vreća riže koje bi selu potrajale tek dvije tri sezone, a onu drugu nagradu da je tada bilo nemoguće ispuniti s obzirom da 18.446.744.073.709.551.615 tj. 264-1 zrna riže što, i uz pretpostavku sušne godine i manjega zrna od svega 30mg, predstavlja 553 milijarde tona riže odnosno gotovo tisuću puta više nego što je u svijetu proizvedeno iste u Godini riže: 2004. Definitivno više no što je oriza proizvedeno u posljednjih 6500 godina otkad ga čovjek koristi za prehranu.

Postoje i oni četvrti. Koji ništa ne prepuštaju slučaju, Školi za život ili nekoj drugoj potkupljivoj imitaciji obrazovanja po privatnim učilištima. Oni koji su stvari uzeli u vlastite ruke i odlučili djecu školovati po svome. Home schooling je fancy naziv za obrazovanje koje roditelji provode nad vlastitom djecom. Pod vlastitim krovom. Na vlastitu sliku i priliku. Silom prilika i oni što još uvijek vjeruju u obrazovanje u zajednici prisiljeni su pozabaviti se kućnim školovanjem svoje djece. Škole su zatvorene i tko zna kad će se opet otvoriti. Još nedavno su nam govorili da pažljivo doziramo koliko naši mladunci provode pred ekranima računala i televizora, a evo danas nam opet govore da moramo natjerati klince da bulje u virtualne učiteljice satima. Možda je krajnji čas da i vi preuzmete odgoj i obrazovanje svoje djece u vlastite ruke. Sudeći prema objavama na društvenim mrežama u doba krunskog virusa dosadašnje obrazovanje doživjelo je potpuni fjasko, od čitanja s razumijevanjem do takozvane STEM pismenosti. Dogurali smo do toga da djeca, a ne samo djeca, više vjeruju lažima Internet proroka nego vlastitim roditeljima koji im nedvosmisleno žele dobro. Učite zajedno sa svojom djecom. Ništa zato ako nešto ne znate, ako pogriješite. I neznanje i greške su ljudske i sve se dade popraviti dok vam vaša djeca vjeruju. Povjerenje je najvažnije.

– I Mali mi vjeruje. – riječi su koje uz strog i odlučan pogled izgovara Franjo Dijak u jednoj od uvodnih scena filma Antonija Nuića Mali (2018) te koje se poput čvrstih temelja postavljaju kao snažna podloga čitave priče. Premda je svojim filmom Život je truba (2015) krenuo u smjeru komercijalne i zabavne komedije, Antonio Nuić se s Malim ponovno vratio na stazu autorskog filmskog izraza. Film je svoju svjetsku premijeru doživio na Pulskom festivalu na kojem je dobio nagradu Zlatna arena za najbolji film. Mali je snimljen kao svojevrsni nastavak kultnog dugometražnog omnibusa Seks, piće i krvoproliće (2004) koji se sastojao od tri različite priče u režiji Antonija Nuića, Borisa Matića i Zvonimira Jurića u kojem su uloge strastvenih Dinamovih navijača ostvarili Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec.

Učite skupa sa svojom djecom. Računajte s njima. Aritmetičke i geometrijske redove. Kamatni račun. Konstruirajte trokute i mnogokute. Pronalazite zlatne rezove. Nikad nije rano da se proučava jedinična kružnica pravokutni trokut i geometrijske sličnosti. Pokušajte s vlastitom djecom procijeniti koliko smo molekula ozona uništili našim neopreznim korištenjem čarobnih molekula freona i koliko će nam trebati vremena da sve to popravimo, ako je popravak uopće moguć. Ne dopustite da vam „financijskim opismenjavanjem“ djeci uvale kredite koje nikad neće moći vratiti; da vam uvaljuju plastično smeće dok pričaju o recikliranju i odvajanju otpada koje u konačnici opet završava na jednoj hrpi u vašem susjedstvu. Budućnost demokracija ovisi o glasu, glasu na izborima, a taj glas može dati samo obrazovana i matematički pismena osoba. Ako vam je matematika preteška uzmite šah. Nitko od vas ne očekuje da poput Frenkija i Malog možete igrati tu igru iz glave. Uzmite neku drugu društvenu igru u kojoj valja razmišljati. Promišljanje je majka demokracije. Ako ni to ne ide uzmite Čovječe ne ljuti se. Sve je bolje od toga da svoj porod pretvorite u asocijalne idiote kojima će manipulirati častohlepni političari, priglupi novinari i bedasti izvjestitelji s terena. Možda si veliki župani, ugledni prvaci boračkih organizacija i ministri mogu priuštiti da razmaze svoju djecu do razine debila. Vama koji se niste uspjeli „opernatiti“ u prošlom ratu, a ni u pretprošlom ratu; koji se vjerojatno nećete „ogrebati“ niti u ova krizna vremena krunskog virusa ostaje samo nada da će vam posljednje dane usrećiti pristojno odgojeno i dobro obrazovano potomstvo.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here