Autor:Marjan Gašljević

I jutros, sada već nekako bespomoćno, gledam obraćanje Stožera CZ koji nas obavještava o stanju u Hrvatskoj prvenstveno oko kretanja brojki u ovom zaraznom pohodu korona virusa. Koliko već dana po koliko već puta osobe iz Stožera ali i mnogobrojni liječnici u drugim emisijama i medijima mole i preklinju hrvatske građane za odgovorno ponašanje u spriječavanju širenja zaraze. Tisuće puta opetovano slušamo kako se ponašati u kući, na ulici, u trgovini. I onda izađeš na ulicu da bi odbrzao do najbliže kvartovske trgovinice i vidiš da je sav taj trud Stožera i svih onih koji zazivaju i minimum poštivanja pravila ponašanja uzaludan.

Jutros, kako rekoh, odbrzam do stotinjak metara udaljene kvartovske trgovine popularno zvane „nužno zlo“ da bih kupio svježi kruh. Trgovinica je omalen prostor u kojem radi jedna prodavačica a u trogvinici se mogu pronaći uglavnom oni osnovni artikli iz asortimana prehrane i higijene koliko uopće i stane u taj maleni prostor. Sukladno naputcima pred vratima trgovine nalazi se sprej s dezinfekcijskim sredstvom i velikim natpisom u kojem se kupci mole da  prije ulaska dezinficiraju ruke. Iznad je veliki natpis u kojem je naputak da se u trgovini istovremeno mogu nalaziti dva kupca te se mole drugi kupci da uz poštivanje razmaka pričekaju dok jedno iz trgovine ne izađe.

Strpljivo našpricam ruke i protrljam ih te pričekam da se „gužva“ u dućanu raziđe. Naime, četvero ih je koji „brcaju“ po izloženim artiklima. Prodavačica s bespomoćnim izrazom lica stoji kraj blagajne na prodajnom pultu. Pred trgovinu pristiže i jedna susjeda otprilike mojih godina. Jutro je, prošlo tek nešto preko osam. Ona leluja nogostupom onako kako lelujaju samo prave dame. Ogromne sunčane naočale iznad jebački našminkanih usana. Ne nedostaje ni drugih „maziva“. Koketno na prsima u ruci drži minijaturnu torbicu iz koje viri novčanik. Od cipela do frizure sve tip – top. Da je oko Nove godine pomislio bih da ide na doček. Odmjeri me od glave do pet, naškubi namazanu ćubu kao ono kad vidiš „nešto“ na putu, odgurne me u stranu i uđe u dućan. Prodavačica bespomoćno moli: „Sačekajte.“ Kakva dezinfekcija, kakav red, kakva korona. Ta s takvom „damom“ život na Svijetu i počinje i završava.

Nabrzake se, nekako, gužvica razišla i uđoh. „Dama“ me ja, naravno, opet odmjerila od glave do pete i naškubila namazanu ćubu „važući“ i procijenjujući u ruci koja je litra mlijeka teža posebno kada me je trgovkinja uz pozdrav upitala: „Jel samo kruh?“ Pružajući jednom rukom a drugom uzimajući pripremljen novac sve se ispričavajući: „Ne mogu si pomoći. Nitko ne sluša, još me i napadnu kada ih zamolim da dezinficiraju ruku ili pričekaju pred vratima.“

Zastao sam pred trgovinom sve misleći da pričekam „damu“ da je pristojno upitam što se danas kuha na ulazu. Na koga je lajao noćas susjedov pas. Tko je prvi jutros izašao iz ulaza i u koliko sati počinje dezinfekcija sisačkih ulica.

Odustao sam. Dan mi je već dovoljno pokvaren.

Sjeo sam u 9 pred televizor sve gledajući Alemku, Vilija i društvo kako se strpljivo i uporno upiru dokazati hrvatskim građanima da se ovo zlo ne dešava negdje dugdje nego tu kod nas. Kod susjeda u prizmelju ali i kod onog na četvrtom. I kod onog što danas kuha grah i onog koji će dan preživjeti s komadićem kruha i gutljajem mlijeka. I kod onog što vozi najnoviju „mečku“, ali i onog što pješaći u otrcanim tenama. Molim se da izdrže. Koliko, u konačnici, truda kojeg tako lako može poništiti čak i nađinđana alapača iz susjedstva. Dajte, ostanite doma a kad izađete, samo kad morate, poštujte pravo drugih na zdravlje. Odjeća, šminka i njonjavo tepanje i treptanje sigurno nije znak empatije.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here