Šeće li Margareta i danas svojim vrtom?

Autor: Marjan Gašljević

Dok sam bio klinac djed mi je u zimskim večerima uz svjetlost koja bi palacala iz zidane peći pričao priče. Sjedio bi na svom tronošcu uglavnom tešući luči i pričao a ja bih, pak, na svom malom tronošcu slušao razrogačenih očiju njegove i dogodovštine suseljana s različitim bićima i pojavama. Bilo je tu dobrih i manje dobrih vila, nevidovnica, coprenica, divljih ognjeva, „običnih“ i neobičnih duhova i neobjašnjivih prikaza i pojava. Spavanje mi je znalo biti naporno jer bi sve te nezemaljske pojave i bića svratile u san. Danas kada svojim unucima pričam priče obično mi kažu: „Deda, nemoj te strašne priče pričati navečer jer će mo ih sanjati. Pričati češ ih ujutro.“ Više sam puta tada djeda upitao: „Djede, kako danas nema tih nevidovnica, vila i ognjeva?“ „Sve su to rastjerali partizani.“ Obično bi mi odgovorio i to je u našoj kući bila sva priča o partizanima ali i onima „drugima“ koji nam danas u ovo vrijeme koronavirusa čak malo i nedostaju.

Da partizani nisu uspjeli (?) rastjerati sve te nezemaljske likove i pojave svjedoči jedna sisačka priča iz lipnja 1972. godine kada su dvojica prijatelja na putu s plesnjaka hotela Panonija u sitne sate šetali kući razlagajući, naravno, zamijećene „komade“ s terase. Uspinjući se od Lađarske ulice uz žicu tadašnje „Barutane“ najstrmijom sisačkom ulicom od Kupe prema Vinogradskoj trgne ih, tako, tiho zviždukanje vojnika na straži s druge strane žice: „Momci, imate li cigaretu?“ Dok su stražaru kroz žicu palili cigaretu tijelima zaklanjajući svjetlost šibice vojnik se odjednom prestravljeno ukoči toliko da mu netom zapaljena cigareta ispadne iz usta a iskolačena oči upre prema nečemu iza njih. Dečki se trgnuše i okrenuše a ono ni metar iza njih kao da lebdeći klizi prolazi prelijepa djevojka odjevena u raskošnu bijelu haljinu starinskog kroja. U nekoj prigušenoj nezemaljskoj svjetlosti ističe se prelijepa, duga zlatna kosa koja uokviruje njezino bijelo lice spuštajući se do ispod pojasa.

„Sunce, što radiš tako kasno ovdje?“ Upita jedan od njih. Djevojka se uopće ne obazre već nastavi svoj klizeći put niz ulicu. „Moramo saznati kakvo je to čudo!“ Uzviknu jedan i krenuše za njom. Kako su se oni kretali nizbrdicom djevojka je klizila uvijek na istom odstojanju. Potrčali su. Odstojanje je i dalje bilo isto sve dok prikaza nije skrenula desno na mjestu negdašnje Strieglove gostionice. Zatrčaše se i oni međutim nigdje nikoga samo stražar pred ulazom u zgradu. „Da li si vidio curu u bijelo haljini koja je ovuda prošla?“ Upitaju. „Ajde, bre, odstupi. Ovuda satima nitko nije prošao.“ Prijeteći im odgovori stražar. U povratku su do jutra ostali sa stražarom na Barutani pušeći i pričajući o događaju o kojem su, vrativši se kući, upitali baku. „A, i vi ste sreli Margaretu!“ Zaključi baka i ispriča priču.

Na mjestu današnje ruine Domobranske vojarne 1890. godine Vlada je otkupila zemljište od obitelji Weiner, Mundorfer, Vučković i Ključec da bi već 1892. godine bila izgrađena dvokatna vojarna tada najveća zgrada u Sisku. Prije toga na tom mjestu bio je izvor a uokolo gusta bagremova šuma. Pored izvora bila je kuća i u njoj kolarija. Kolar je bio vrlo pošten čovijek a isto tako i njegova žena. Oni su imali divnu kćer Margaretu a babe su pričale da je njezina majka kupa u mlijeku stoga je tako lijepa i bijele puti. Kako je kolarija dobro išla kolar je svojoj prelijepoj kćerki kupovao, pored lijepih haljina, i zlatne lančiće, ogrlice, broševe i prstenje. Od malih je nogu Margareta bila drugačija od svih drugih djevojčica. Govorilo se da priča s cvijećem, pticama i leptirima a i da ne jede meso „jer joj je žal“. Po cijeli bi dan sjedila pod trešnjom u vrtu gledajući u nebo a na pitanje što gleda odgovarala bi: „Gledim angele kak plešeju.“ Kako je rasla bila je sve lijepša. U kolariju su počeli dolaziti momci proseći njezinu ruku. Plakala je govoreći da se „nikad ne bu udala“ i da „bu otišla med angele.“

Jedne nedjelje s ocem i majkom otišla je na izlet u Toplice (Topusko). Poslije mise šetali su šumom Margareta dva koraka ispred roditelja. Odjednom, zrak je počeo čudnovato treperiti i Margareta je nestala. Stopila se u treperećem zraku. Kolar i kolarica do smrti su je tražili i pokušavali doznati što se je desilo s njihovom voljenom kćerkom. Kada su umrli na mjestu njihove kuće već je bila sagrađena vojarna a vojnici i okolni stanovnici počeli su viđati Margaretu u nekoj njezinoj šetnji ili potrazi. Što traži samo Bog zna a mi možda doznamo u svom susretu s „angelima“.

Zanimljivo je da je 2011. godine kada je Domobranska vojarna po tko zna koji put ponovno napuštena ovaj puta od Hrvatske vojske lokaciju obišao doajen sisačkog novinarstva Zdravko Strižić – Strigo u pratnji tada fotoreportera Miroslava Šanteka – Cobre. Prema Cobrinom zapisu od prošle godine njima se dvojici prilikom obilaska zgrade desio jedan neobjašnjiv i čudan doživljaj. Cijelo vrijeme obilaska, piše Cobra, imali su čudan osjećaj da ih netko promatra. U jednom trenutku čuli su zvučne trčeće korake koji su odjekivali pustom zgradurinom da bi odjednom, iznenada utihnuli. Nije im, izgleda, bilo do daljnjeg istraživanja već su se brzo „pokupili“. Eto, da su, možda, znali ovu priču sačekali bi noć i, možda, „vidjeli“ Margaretu. Da li bi novinarska znatiželja bila dovoljna za susret?

A vi dragi čitatelji  kada se i ako zateknete u šetnji po mraku tim djelićem Siska ne zurite jer nećete vidjeti ništa do li ruševina koje preuzima šikara. Gledajte da se ne spotaknete a Margareta, ako procijeni da ste vrijedni, kao i sva nezemaljska bića ukazati će Vam se u svoj svojoj ljepoti.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here