Ajd da popijem još jedan čaj

Danas je malo čudan dan. Jutros kad sam se probudio, mislio sam da je pola osam a ono pola devet. Nakon par poslovnih telefonskih razgovora bila je video konferencija gdje je sudjelovalo 40 osoba. Naš šef nam je rekao da smo u velikim problemima (kao da to nismo znali). Samo 15% naših aviona leti i to uglavnom prevoze teret. Problem je da i svi naši partneri s kojima imamo ugovore, ne lete. Osim toga, svi traže odgodu plaćanja. Oni bi nam slali kompjuter i uređaje na popravak ali  kad treba platiti onda nema nikoga kod kuće. Sad je to poslovna dilema. Ako ih se zgrabi da plate , mogu bankrotirati pa je gotovo. Ako ne plate, onda su to naši troškovi pa bi mi mogli bankrotirati. I tako to ide iz dana u dan. I što bi nego da popijem još jedan čaj. Čaja sam nadobivao od mojih kompanjona iz Indonezije pa sad ih probavam. Od svega najgori je čaj od đumbira. Poslije jednog gutljaja sav se zgrozim. Sreća da je moja supruga u Glini nakupovala čaja od šipka. To je barem kulturni čaj.

Malo sam surfao po internetu i pronašao priču Decameron. Neki Talijan koji se zove Boccaccio je napisao tu priču negdje u 14. st. Onaj naš profesor Gojsović (ili kako smo ga zvali Gojsa ili Duša) iz gimnazije nam je pričao o tome. Radi se o grupi Talijana (7   žena i 3 muškarca) koji su bili u karanteni. Tad je vladala kuga pa su se izolirali na 14 dana. Da im lakše prođe vrijeme, svaki je dan svaki od njih morao ispričati jednu priču. U tih 14 dana bili su jedan dan slobodni, a jedan dan su potrošili na čišćenje i pranje. Dakle, sve zajedno je bilo 100 kratkih priča. Taj Boccaccio je u stvari izumio novelu. Novela se u literature zove kratka priča. Sad sam došao do zaključka da su moje knjige u stvari zbirke novela. Za one koji ne znaju, ja sam publicirao desetak knjiga koje se mogu naći na internetu na situ: www.lulu.com. Tamo ima tražilica i ako se upiše Jozić, dobije se lista knjiga. Da sam se rodio u 14. stoljeću, bio bi popularan, a ovako sam samo popularan kod inženjera zrakoplovstva sa 4 knjige o zrakoplovstvu (na engleskom). Evo sad da ljoknem još jedan čaj.

Sve si mislim trebao bi napisati barem jednu novelu o starim Glinjanima. Onda se pogledam u ogledalo i pomislim: stari Glinjani – o, pa to je moja generacija. Što da spominjem mog susjeda bricu Paju Opačića kad ga nitko ne pozna?! Ja sam mu poznavao čak i oca.  Sjećam ga se kad me čuvao u autu moga tate negdje pred Božić 1961. godine. Pajo, moj tata i još jedan lugar su išli u šumu po bor za Božić. Išli smo starim folkswagenom (1958). Negdje smo se parkirali pored rijeke. Njih troje su pregazili vodu i otišli u šumu da posijeku par borova. Stari Opačić je bio zadužen da bude sa mnom u autu. Čovjek je dao sve od sebe da me zabavi ali to se čekanje otegnulo. Toliko dugo da se toga sjećam već 60 godina. Taj stari Opačić je umro prije 50 godina. U mladosti je bio glumac. U Glini je bilo glumačko društvo. U njemu je glumila i moja teta Zorka. Nije mi ona bila prava  teta ali sam je zvao teta. Ona je bila mamina teta. Pričala mi je kako je glumila sa starim Opačićem. U toj komediji morala mu je govoriti: “Aćime , ludi Aćime.“ To mi je još 40 godina kasnije pričala kad god bi me vidjela. To o starom Opačiću nije tako važno, nego je zgodno da je u Glini djelovalo glumačko društvo. Kada? Pa negdje početkom prošlog stoljeća. Društvo je bilo dosta veliko i svaka im čast da su se okupljali i glumili. Negdje u sedamdesetim godinama bio je opet pokušaj da se nešto pokrene i uspjelo je da se sakupi par ljudi i da organiziraju neku komediju Branislava Nušića. No nije se uspjelo održati. Znam da je moja školska kolegica Višnja Barinja glumila. Zoran Radanović je glumio pijanca no to je preozbiljno shvatio pa se je na svakoj probi napio. Ova priložena slika  pokazuje ono staro društvo s tetom Zorkom i starim Opačićem.

Kako vrijeme leti!

I što mi preostaje nego da sad ljoknem još jedan čaj!

 

By Marijan Jozić

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here