Radoholičar novinar protiv COVID-a 19: Čita se Povijest Hrvata, na čekanju časopis Riječi, ljubić Ptice umiru pjevajući…

Autor Antun Petračić

Da nema ove općenarodne karantene protiv opakog COVID-a 19, jučer ili prekjučer pisao bi, a vi  čitali i pogledali fotogaleriju, o dvije godišnje skupštine DVD-a Grada Petrinje. Po rasporedu napravljenom u Vatrogasnoj zajednici još u onim mirnim i  sigurnim danima siječnja, protekli vikend trebali su se okupiti gasitelji dragovoljci iz Gora, a održati i prva nakon Domovinskog rata skupština obnovljenog DVD Luščana.  U sveopćoj borbi protiv pandemije odgođeno je do daljnjega, ista mjera na snazi je za prestala DVD-a, nema, naravno, ni svakog drugog masovnog okupljanja ljudi.

Vidjet ćemo se opet  s vatrogascima ( i ostalima) kada odumru i nestanu korono „šiljci“, dozvoli epidemiološka sigurnost.

Za radoholičara  godinama i decenijama, svakodnevno, bez razlike na petak ili svetak ( od kraja 1962. neprekidno) naviknutog na novinarsko lutanje ( čak i u bivšoj JNA u Križevcima)  nije jednostavan ni lagan prisilni boravak kod kuće. Računajući i rizične godine života, od veljače 1943., zaista se nije igrati s nevidljivom vragom.

Ako se mora, nije teško! Poslije kiše, zasjast  će sunce! Svemu dođe kraj! – neke su od onih starih  narodnih mudrosti, kojima dodajem još i pametnu: Ne može se glavom kroz zid!

Motanje po kući, izlazak na terasu, boravak u dvorištu i vrtu iza,  glavne su zanimacije umirovljenog novinara. Srećom, ne manjka prostora: cijeli kat i  cijeli dan na sunčanu stranu okrenuta velika terasa za nas troje i kućnu veteranku 14-godišnju mačku Oku. A dolje i  vani, od cestovnih vrata do susjedove ograde nasuprot, točno je 130 koraka ravne linije. Idealno za zdravu rekreaciju šetnje ili ubrzanog hodanja po šoderu i travnjaku, bez ikakvog socijalnog bliskog susreta,  po volji i želji u bilo koje doba dana, večeri ili noći.

Još je značajna prednost što desna strana imanja međi s visokom žičanom ogradom policijske postaje Petrinje. Ovi državni službenici iz važnog sustava sada imaju prećeg posla od zadržavanja  uz svoju ogradu, jedino njihovi prerasli borovi i nadalje stvaraju zakril suncu, zbog čega će hlad i visoke krošnje borovlja i ove sezone nastaviti dugoročno i svekoliko utjecati na izgled, rast i urod onih mojih nekoliko stabala voća.

Dan za danom i još k tome dio noći (hvala Bogu – san me hoće) uz ono klasično praćenje svih mogućih televizija preko ugovorenog  paketa, sada trošim za ono što oduvijek volim, a vrlo malo ranije činio: čitanje knjiga. Neću se hvaliti, ali vodoravno nanizanog i horizontalno naslaganog, takvog štiva imam na metre, a najviše domaćih lokalnih petrinjskih izdanja i sadržaja.

Za te knjige obvezatna je praksa:  naveden nadnevak promocije i posveta  autora (najviše Ivica Golec, Ivan Rizmaul, Boris Vrga, Vladimir Krpan, Matija Bučar, Josip Stanić-Stanios i sila drugih). Još su za uspomenu uložene originalne pozivnice, priloženi press klipinzi,  isfektani originalni tekstovi govora predstavljača dotičnog djela, te vlastite novinarske zabilješke .

Iza korica onih izdanja kupljenih na otplatu, sačuvao sam i poštanske potvrde, posebice za one  protegle kroz više godina izlaska. Riječ je, na primjer, o Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u 11 knjiga, objavljivanih kroz 10 godina, redovito između 1999. i 2009.  Hrvatski leksikon u dvije knjige izlazio je 1996. i 1997., a Hrvatski opći leksikon u jednom tomu tiskan 1996.

Vjerujem kako invazija koronavirusa neće zahvatiti „proučavanje“ svih tih milijunskih   podataka, slova i redaka sa silnih stranica ovih „knjižurina“, nego ću do konca zabrane  kretanja i javnog okupljanja dovršiti upravo započeto prelistavanje Povijesti Hrvata, Vjekoslava Klaića. Velebno izdanje u pet knjiga s crnim koricama i slovima u zlatnoj boji  smatra se životnim djelom istaknutog povjesničara i geografa (1849.-1928.).

Zanimljiva je i osobna povijest vezana uz ovo petoknjižje. Pretisak  izdanja izvorno tiskanog slijedom 1899., 1900., 1901., 1904. i 1911. godine objavljeno je 1981. i u to vrijeme  sam ga nabavio. Stajalo je ponosno u regalu do 13. rujna 1991., moga odlaska iz već ratom načete Petrinje u neizvjesnost progonstva Domovinskog rata. A potom za Božić iste godine – izgorjelo u požaru cijele obiteljske katnice   Petračić-Sačer usred Duge ulice. Znajući za boravka u Sisku sudbinu doma i svega u vatrenom ognju izgubljenog u njem, nisam ni minute oklijevao kada se na Zelenom brijegu od susjeda starosjedioca pružila prilika jednako petoknjižje kupiti za tadašnjih 100 DEM.

S pobjedom Oluje „Povijest Hrvata“ vratila se u Petrinju i  sve vrijeme od tada na vidljivom je mjestu dnevnog boravka  nadohvat ruke i stalnom pogledu.

Sada sam se odlučio na ponovno čitanje Vjekoslava Klaića i već u prvoj knjizi, uz letimično prelistavanje ostalih, nanovo ostao zatečen: koliko smo mi Hrvati propatili kroz povijest, kolike su nas nesreće i zla pratili: progoni, izgoni,  migracije, poplave, kuge, gladi, izrabljivanja, ugnjetavanja, stradanja, pogibanja… U našoj je povijesti rijetko mirno vrijeme, sa silnim žrtvama Hrvata krvavi ratovi vođenih su u interesu Huna, Avara, Tatara (Mongola), Austrije, Njemačke,  Mađarske, Italije, Francuske, Turske…

Bože dragi, nakon takve prošlosti kroz  vijekove od stoljeća sedmog, dobro da nas još ima, ovoliko koliko ima!

U biblioteci novosagrađene kuće  složena su izdanja tiskana samo od Domovinskog rata, a popriličan ih je broj takvih vezan uz 1991.-1995., često listan i korišten, da se ne zaboravi!

Uz ovu noviju literaturu,  sada imam vremena i priliku (pre)birati i među stotinjak naslova iz godina prije Domovinskog rata. U predjelu Senjak,  kuća supruge Ane naslijeđena od njenih roditelja, nije previše oštećena u okupaciji, jer je tada stanovala neka srpska obitelj, pa u borbi  za opstanak i golo preživljavanje nije dirala predratnu knjišku ostavštinu stvarnih istjeranih vlasnika. U poratno povratničko očišćenoj i obnovljenoj kući  presložili smo sačuvane knjige, a među njima najduži je niz od osam knjiga Opće enciklopedije, izdanja ondašnjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, s direktorom osobno Miroslavom Krležom. Objava je počela 1977., osma i zadnja knjiga izašla 1982., a  tada s dopunskim završnim izdanjem u 1988., obje bez pokojnog Krleže.

Za eventualno kraćenje budućih korono dana,  u regalima na Senjaku složeno je osam knjiga iz pera Ericha Marie Remarqua, 15 odabranih romana Harolda Robbinsa, puno raznih poznatih naslova iz popularne beletristike ( i iz ondašnje lektire), kao i desetak  primjeraka Riječi, časopisa za kulturu, umjetnost i društvena pitanja, koje je objavljivalo tadašnje Jedinstvo, novinsko-izdavačka i radio informativna ustanova u Sisku.

Mislim se najprije posvetiti vraćanju sjećanja i obnovi uspomena preko tih Riječi, a za pumpanje neophodnog optimizma, kao preporučenog i potrebitog u ovo izvanredno vrijeme, favoriti su dva dijela Ptice umiru pjevajući, romana  Colleen McCullough. Sagu o zabranjenoj ljubavi mlade djevojke i karizmatičnog svećenika s događanjem u Australiji uspoređuju s jednako vječnim Zameo ih vjetar (Prohujalo s vihorom). Svojedobno sam (po)gledao hit TV seriju Ptice…, dobro pamtim filmski  Zameo ih…, sada će višak vremena za vladanja COVID-a 19 izvrsno skratiti ljubić koji je preživio rat u kući na Senjaku.

Za sve slične  knjigoljupce i ostale s raznim zanimacijama u ovim danima izolacije  moram ponoviti i pozvati:

Budimo razumni!

Ustrajmo u  odgovornosti!

Ostanimo doma!

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here