Proljeće je otpočelo s vjetrom
kao da je znalo da nas dijeli
i dok drugi zajedno su bili
mi se nismo pogledati smjeli.

Proljeće je otpočelo s kišom
s vlakovima koji kasno stižu
i dok dani umorno se nižu
mi se opet pozdravljamo krišom.

I pamtit ću dugo ono vrijeme
kad još nismo znali što nas čeka
kad su šume ostajale nijeme
kad je modra nosila nas rijeka.
I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate.

Proljeće nam već dugo ne započinje s kišama. Istina duhne onih pet-šest marčanih bura, ali to pogađa samo one što češće brode Dalmatinom. Običan svijet u to doba ne ide na more. Tek jednom sam se krajem travnja kupao u njemu, u moru, u Žmanu na Dugom otoku. Dok sam bio mlađi znao sam pokoji puta zaplivati Kupom u travnju, u svibnju obavezno. Mladost-ludost. A onda su jednog dana rijeke prestale biti modre. Poumiraše i pjesnici kojima se nabujale rijeke od proljetnih kiša pričinjaše modrima. Preostaše samo zapisi o tome da su rijeke bile modre poput lijepog plavog Dunava, ali nitko razuman više u to ne vjeruje niti bi mogao povjerovati, mada se s vremena na vrijeme pojave lunatici kojima se prljavomutno antracitne vode učine modrima.

Zadnjih godina početak proljeća čitam po mravima. Kad se mravi uzvrpolje i potegnu na put tražeći mjesto za novu koloniju znam: „Stiglo je proljeće!“ Mravi su nepogrešivi vjesnici proljeća. Prvo se pojave u kupaonici, ali brzo s glavnih cijevnih magistrala na putu iz podruma prema gore otkriju kuhinju; skrovita mjesta gdje najdraža skriva slatko, ali i druge mravlje delicije. Ja nisam previše gadljiv. U redu mi je mrave nahraniti s mrvicama sa stola. Ponekad se znadem našaliti s njima pa im namjerno drobim kruh u većim mrvama. Vrijedni ili pohlepni kakvi već jesu jednom od njih uprte taj teret i okrenu ga u suprotnom smjeru. To ljuti najvoljeniju. Veli da to nije dobra poruka mravima. Ona je razvila cijelu strategiju detanta, popuštanja; skoro pa miroljubive koegzistencije. Cimetom, limunom i sodom bikarbonom odvraća mrave, pa ako to ne pomogne izvuče artiljeriju srednjeg dometa: insekticide. Po potrebi i rakete dugog dometa: čaranje. Kakogod svake godine mravi nas zaobiđu i koloniju s kraljicom nasele negdje dalje od našeg životnog prostora.

Ove je godine proljeće počelo preventivnom panikom. Povlačenjem u kuće i stanove; u domove. Proljeće je počelo sveopćom izolacijom. Karantenom. U Korizmeno vrijeme normalno je nečega se odreći. Čak i nevjernici prakticiraju tu katolički asketsku navadu. Odrekosmo se društva i druženja, susreta i viđanja. Čovječanstvo se odreklo onog najvrijednije što ih čini ljudima. Svog vlastitog ja koje kao da i ne postoji ukoliko se ne potvrđuje kroz socijalni kontakt.

Proljeće je počelo bez krstitki i sahrana. Bez cike u školskim dvorištima, bez psovki na gradskim raskršćima, bez gužvi na naplatnim kućicama. Bez rush houra. Bez rezervacija i bookinga za Uskršnje blagdane. Proljeće je započelo s grafovima koji eksponencijalno rastu. S otužno dosadnim predavanjima za srednjoškolce na YouTube kanalu. Proljeće je započelo s vijestima koje startaju s tetom zabrađenom medicinskim skafanderom koja defilira bolničkim hodnikom, stišće neki botun i otvara prozor lijepo opremljene sobe s bolničkim krevetom, a završavaju s kolonama vojnih vozila koji odvoze smeđe lakirane škatulje na spaljivanje. Proljeće je počelo s gužvama na respiratorima. Proljeće je počelo s neizvjesnim krajem i još neizvjesnim početkom maturskih ispita.

Proljeće je otpočelo s pjesmom. Pjesmom po balkonima i lođama. Pjesmom susjeda koji se više ne posjećuju. Susjeda koje više ne sjede na kavama. Proljeće je otpočelo s pjesmom što se u predvečerje širi ulicama, stambenim blokovima, kvartovima i predgrađima; pjesmom što se skrušeno propinje u visine kao sakati južni toranj Zagrebačke katedrale. Proljeće je započelo s pjesmom koja u tmurno predvečerje odagnjava strah od noći, od mraka i neizvjesnosti. Pjesmom koja gori u mraku poput ognja i tjera nevidljive aveti tame iz naših domova, iz naših srca kao što je prva zapaljena vatra grijala naše daleke pretke po pećinama dajući im osjećaj sigurnosti i nade da će osvanuti s novim danom. Pjevaju i mali Petrinjci: Neka cijeli ovaj svijet. Pjesma putuje eterom prema svima koji je žele čuti.

„Neka cijeli ovaj svijet“ završni je song hrvatskog mjuzikla „Jalta, Jalta“ praizvedenog 1971. godine. Libreto za mjuzikl je napisao Milan Grgić, a redatelj je bio Vlado Štefančić. Autor glazbe je poznati hrvatski skladatelj Alfi Kabiljo. Premijera je održana 28. prosinca 1971. u Zagrebu. Radnja mjuzikla odvija se za vrijeme konferencije u Jalti, kada su tamo boravili Churchill, Staljin i Roosevelt. S njima su došli njihovi sobari: Rus Griša, Amerikanac Larry i Englez Stanley. Oni su smješteni u vilu Aramovski, o kojoj brine kućepaziteljica Nina Filipovna. Međutim, sobari nemaju povjerenja jedan u drugog. Počnu se dogovarati kako bi podijelili svijet, možda bi i uspjeli da na Antarktiku ne postoji jedno mjesto koje se zove Zelena livada i o kojem njihovi šefovi ništa ne znaju.

Odjekuju taktovi „Livade iz sna“ Internetom. Sakupljaju lajkove. Osnovnoškolski jednoglasna Pjesma. Pjesma poletna i entuzijastična. Pjesma revna kao učitelji glazbe koji već stoljećima nadahnjuju djecu inspirativnim zvukovima koji poput vatrometa zapljuskuju uši, lijepe se na misli da bi se opet postvarili grleniji i glasniji no što su to na samom početku bili.

1972. sa jedne gotovo premijerne predstave Jalte Miro Rehor je finalni song donio u učionice prve osnovne škole u Petrinji. Zvuk njegove osamdesetbasovne crvene Welthmaisterice odjekivao je školskim hodnicima i prije ali tek je Jalta donijela onaj zanos u pjevanju u kojem više nije bilo važno tko umije, a tko ne umije lijepo pjevati, već je jedino važno bilo pjevati srcem i pjevati u srcu. A kad se sa srcem pjeva onda je pjesma i onih manje vještih nekako milozvučnija. Na školskim priredbama, a njih je s proljeća u socijalizmu bogami bilo dosta, pjevala se Jalta i dvoglasno. Obvezno na kraju priredbe kao svojevrsna himna nade i bezrazložnog optimizma kakav se, ma kako vremena bila teška, uvijek roji u malenim dječjim srcima.

Proljeće je otpočelo s nadom
da će jednom drugačije biti
da od ljudi nećemo se kriti
i bez riječi lutat ćemo gradom.

I pamtit ću dugo one sate
što ne mogu više da se vrate
sve mi kaže, uzalud te volim
ali sama još uvijek se borim.

Proljeće bez tebe  A.Dedić/A.Dedić/K.Erker

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here