Zbilo se u Glini prije pola stoljeća

Kao prvo, baš i nije bilo tako loše. Svašta se događalo i bilo je uzbudljivo. Svi smo se poznavail i družili. Usprkos svemu, bilo je puno smijeha ali i markantnih ljudi koji se čitav život pamte.

Kod mene na Korzu  bila je slastičarna gdje se okupljalia omladina. Tu su bili Sinan i Omer. Za vrijeme ručka, stara slastičarka je znala izaći pred slastičarnu i vikati: “Sinaneeee, Omereeee! Sinaneeee, Omereeee!”. Nakon par minuta njih dvojica bi se odnekud pojavili. Igrali su se iza Hrvatskog doma. Taj Dom je bio na mjestu gdje je sada stambena zgrada s OTP bankom u prizemlju. Tamo je bio Hrvatski dom , a iza je bilo neuredno dvorište i nekoliko garaža. Tamo je bila i mala kućica gdje je stanovao Čiči. U jednoj od tih garaža  svoj je auto držao i pokojni Bogde Obradović. Obradović je bio direktor u Pamučnoj predionici i vozio je biljelu mazdu. Ja sam se u to doba družio s njegovim sinom Davorom kojeg smo u Glini zvali Golub. Dobio je taja nadimak jer je u osnovnoj školi napisao neki sastavak o bijelom golubu mira. To je pročitao pred cijelim razredom kod Mice Čumpekice i od tad smo ga zvali Golub. Još jedan moj pajdaš je bio pokojni Ivica Mustedanagić. Ivica (kojeg smo zvali Iva), uvijek je imao neke planove da idemo na ples. On nas je čak i učio plesati. Kod njega u kući smo učili plesne korake iz neke knjige koju je kupio u plesnoj školi Rijeka. Jedno vrijeme u Glini nije bilo nikakve zabave ali u Topuskom u “Sokolu” je svake subote bio ples. Mi smo ponekad išli autobusom u Topusko na ples. Natrag je bio problem jer nije bilo autobusa. Morali smo pješke preko brda na željezničku stanicu pa vlakom za Glinu. Jednom smo zakasnili na vlak pa smo odlučili pješke cestom do Gline. Došli smo u Glinu otprilike u isto vrijeme kad je dolazio prvi jutarnji vlak. Baš nam je to trebalo. Nakon svega toga malo smo se pribrali.

Napravili smo fantastičan plan. Ovo je bilo tako genijalno da bi se mogao napraviti film. Bio sam jedini koji je imao vozačku dozvolu. Dobio sam je točno na 18-ti rođendan, a pokojni Toljo Lončar me  učio voziti auto. Položio sam ispit u njegovom žutom folksvagenu. Golub je imao zadatak da “posudi” ključeve od mazde i garaže svog starog. Obradović je otišao kartati kod Lukača u gostionu. Čim je pala noć, otišli smo iza Hrvatskog doma i posudili mazdu. Izvezao sam je ali ne na glavnu ulicu nego u sokak pored šusterske zadruge. Da bih mogao proći, Golub i Iva su morali podizati žice za veš u dvorištu otraga. Onda sjedamo u auto i Žirovačkom ulicom do pilane. Tamo Novom cestom (danas Vukovarska) krećemo desno prema bolnici. Morali smo stati malo prije kuće od Redže i pričekati da moj tata prođe biciklom. On je mojim pony biciklom išao u birtiju na željezničku stanicu kod Žarkovića. Kad je prošao preko raskršća, mi raspalimo dalje i odemo u Topusko na ples. Nakon plesa, poslije ponoći vratimo auto i kući na spavanje. Slijedećih par dana smo od Goluba čuli da se njegov otac Bogde malo čudio kako ima manje benzina, a i auto je bio prilično blatnjav. Svaka mrlja se naravno, jako dobro vidi na bijelom autu. No Golub se ponudio da će mu oprati auto pa se sve zaboravilo.

Plan je bio super, sve je savršeno funkcioniralo. Mi smo sigurno desetak puta na taj način išli u Topusko. Bogde Obradović je točio benzin, a mi smo se vozili. Nakon nekog vremena sve je prošlo jer je i u obližnjoj glinskoj Kasini počela sezona muzike i plesa. Bogde se naravno, čudio da mu mazda od jednom slabo troši i da je manje prljava.

Eto, što je bila mladost!!!

 

By Marijan Jozić

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here