Stopama dinosaura

Autor: Marjan Gašljević

Htjeli mi to ili ne ali svih ovih dana okupirani smo jedino korona virusom. Disciplinirano, uglavnom, zatvoreni u svoja četiri zida sa svojim obiteljima od jutarnjeg „paljenja“ televizora sve što se događa u Zemlji i Svijetu a ima veze s koronavirusom vrti se u svim programima ponavljajući se do besvjesti. Čak, čini mi se, i u dječjim programima koje su nam „poklonili“ operateri kablovskih televizija nekako mi i Tom i Jerry „vuku“ na koronu. Iz svih događanja o kojima nas obavještavaju mnogobrojni programi „nestali“ su i ustaše, partizani, četnici, belogrdejci i zeleni kadar. Nestali su i izbjeglice koji su do neki dan „jurišali“ na europske granice ali i na našu svijest i savjest. Nestali su i desničari, ljevičari, socijalisti, liberali i komunisti ostadoše samo populisti i komunjare koji malo hoće malo neće prvenstveno se držeći svoje stare maksima da „kum nije dugme“ i ne zaboravlja se niti u najtežim situacijama kada nisi siguran tko je napisao „U registraturi“. Odjednom su svi spremni za dom a oni koji nisu njih naganja policija.

Promišljanja o politici nekako su mi pala u drugi plan. Jednostavno mi se, nekako, čine zaplotarskim i ako je u politici sve ili gotovo sve zaplotnjačka akcija. Ono, jedno misliš, drugo pričaš a treće radiš.

I dok se Stožer CZ svakodnevno upire u pokušajima da epidemiju i Hrvatskoj drži maksimalno moguće pod kontrolom i na tih nekoliko osoba kojima je taj teret bačen na pleća već se i na TV ekranima vidi umor. Pored svih poslova svakodnevno ih iscrpljujemo bezbrojnim pitanjima koja se. često, ponavljaju u nedogled a, bome, nekad prelaze i granicu gluposti. I onda se u njihovoj komunikaciji, koja je sigurno primjerena, traži „dlaka u jajetu“ jer je netko od članova Stožera „neprimjereno“ odgovorio. Ostaje, nekako, sporedno stalno neprimjereno ponašanje građana od beskonačnih i nepotrebnih lamunjanja po trgovinama i maltretiranja bespomoćnih i potplaćenih blagajnica do tulumarenja iza zatamnjenih stakala kvazi zatvorenih lokala. I na sve to imenom i prezimenom odgovara tih nekoliko osoba štiteći anonimnost tisuća štetočina, rekao bih čak, sabotera.

S druge, pak, strane zbilja svima mora biti jasno da nam je na vrata zakucala i ozbiljna gospodarska kriza. Da posljedice te krize budu što manje spram i tako slabašnog hrvatskog gospodarstva, kojemu je, usput rečeno, upravo bilo malo krenulo, Vlada je u dva navrata donijela povelik paket financijskih i gospodarskih mjera s kojima bi, prvenstveno, trebala sačuvati radna mjesta i gospodarstvo koje bi s tim sačuvanim potencijalom trebalo odmah živnuti nakon prestanka korona ugroze. Cifre s kojima bi se taj pothvat trebao izvršiti su ogromne a o njihovoj nužnosti, na neki način, govori i visok stupanj političkog konsenzusa. Svakako, svima je jasno da će se sredstva morati „zaraditi“ kada epidemija splasne.

O mjerama za spas i očuvanje ne bih, daleko me više smetaju stvari koje se provlače uz njih ili pored njih. Znamo, otprilike, koliko će se održavanje „hladnog pogona“ Države mjesečno koštati međutim da li u toj cijeni moramo platiti i stotine tisuća raznovrsnih uhljeba, dužnosnika i sitnih birokrata kojih se je u raznim političkim mjenama nakotilo od najmanje općine do državnih agencija i minstarstava.

Potrebna zabrana kretanja iz lokalne uprave u drugu lokalnu upravu nekako je više pridonijela činjenici bespotrebnosti tolikih općinica nego sprječavanju širenja zaraze. Sprdačina je kada poljoprivrednik ore oranicu pa na pola brazde mora pokazati propusnicu za susjednu općinu jer mu je oranica na „općinskoj“ međi, čak i tromeđi. I već prvi dan famoznih propusnica krenuo je stampedo potreba. Najprije su ćate lupale pečate da bi se netko dosjetio da se to može i on-line.

Nema veze, svaki dan tako u ovoj nesreći u javnost ispliva neka od manjih ili većih bedastoća koje su nam svih ovih godina, mjeseci i dana bile normalne.

Upravo te mnogobrojne bedastoće i nelogičnosti „birokracije kao vještine decentralizacije“ se nadam da će u ovoj nesreći isčeznuti. Imam li pravo na nadu?

Na prvu, mislim si, ako je za išta ovo vrijeme savršeno, savršeno je za promjene. Međutim, tih promjena neće biti, ili ih neće biti dovoljno, ako uz nesebičan i predan rad medicinara, policije, žurnih službi, vozača i prodavača osnovnih životnih potreba te mnogobrojnih volontera provlačimo i „nužnost“ postojanja bezbrojnih uhljeba, sitnih i krupnih „udarača pečata“ i dužnosnika po stotinama općinica koje od svog prihoda ne mogu platiti niti ketridž za jedini printer u općini koji printa samo kada u općinsko mjesto svrati student iz susjedstva jer jedini on u cijeloj općini zna uključiti računalo i printer.

Svi znamo da ja ta nakupina, pored onih, naravno, glodavaca općeg dobra uhljebljenih u bespotrebnim i bezbrojnim županijskim uredima te agencijama kojima je svrha postojanja sama sebi svrha kao i slično ili isto i na državnoj razini. Nevjerojatno je ali istinito da sve te tzv. jedinice lokalne uprave osnivaju i mnogobrojna poduzeća koja, često, godinama imaju samo direktora, tajnicu, vozača i, u principu, ne znaju za što su uopće tu ali znaju dan kada im sjeda plaća na račun. Pored svih pizdarija koje se mogu smisliti zadnjih nekoliko godina pravo je pomodarstvo osnivanje Turističkih ureda i Ineterpretacijskih centara financiranih iz upravo tih nedostatnih sredstava pa je tako normalno da vukojebina u kojoj živi par stotina starčeka a svaka treća kuća je prazna ima Općinu, Nekoliko komunalnih poduzeća i, naravno, Turističku zajednicu i Interpretacijski centar vukojebine. Načelnik(ca) općine svakodnevno, naravno, općinskim automobilom putuje iz Zagreba, Splita, Dubrovnika, Osijeka na radno mjesto jer dužnosniku te razine nije prikladno živjeti u Vukojebini a i slijedeći korak je mjesto „tamo“.

Nadajmo se, dakle, nadajmo ili će mo, kada ova nesreća od virusa bude savladana, škrgutati godinama, nanovo se boriti s uatašama, partizanima i drugim avetima prošlosti, odlaziti u svoju općinicu po pečat za svaku pizdariju, potvrdicu, uvjerenje,…. A da će mo opet glasovati za bene koji dvoje da li se za život jednog starčeka vrijedi boriti i koliko, u konačnici, taj život vrijedi, hoćemo. Populisti su, na koncu, naš način života. Zar sindikalisti tipa Sever, Ribić i društvo nisu, kao otisci dinosaura u kamenu kod Fažane, svjedoci toga svojim zazivanjem socijalističkih modela iz kojeg smo se na jedvite jade teško i skupo otkinuli.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here