Kao što pretpostavljam znate, u Glini je bila urarska radnja. Otvorio ju je moj pradjed. Nakon španjolske gripe, preuzela ju je moja baka. Ona je tada imala 16 ili 17 godina. Udala se kao maloljetnica za djeda Karla. Karlo Jesenek je tad bio star oko 27 godina i bio je urar i draguljar. Zanat je učio kod nekog Židova u Beču. Da sad u 2020-oj godini netko sa 27 godina oženi curu od 16, nazvali bi ga pedofilom. Ne znam je li to 1918. godine bilo normalno ali nema veze. Urarska radnja je preživjela i tu krizu. Kasnije je u Glinu iz Siska došao moj tata koji je bio urar u Glini 40 godina. Za urarsku radnju su glavne bile te glinske srijede. Srijedom je bio čuveni sajam u Glini. E, to su bili sajmovi! Oni koji to nisu vidjeli, ne mogu takve sajmove ni zamisliti. Bio je tzv. stočni plac (iza općine) i “ženski plac” preko puta popravilišta. Taj još postoji.

Dakle, iz cijele okolice su dolazili ljudi, donosili satove i zlatne stvari na popravak kod mog tate. Cilj je bio da se sve to popravi do slijedeće srijede. Bilo je puno stalnih mušterija. Dolazio je neki Kapić iz Bosne i donosilo stvari od ljudi iz svog sela. On je bio u radnji svake srijede. Onda neki Jovo koji je dolazio biciklom iz nekog sela kod Kupe. A ponekad je navratio neki Čavić. Taj Čavić je bio samo dva ili tri puta u tih 40 godina ali mi je ostao u sjećanju jer je bio poseban.  Čavića sam vidio u Glini na korzu par puta. On je imao neki poremećaj pa je sve govorio u stihovima. To je bilo nevjerovatno. Bio je popularan kod puno glinskih momaka jer je bio smiješan kad govori u stihovima.

To nije normalno. On je vjerovatno imao bipolarni poremećaj. Barem bi se to sad tako zvalo. Početkom sedamdesetih godina nitko nije znao ništa o bipolarnim poremećajima i manijama. Medutim, ta manija postoji i zove se asocijacija po zvučnosti. Takvi ljudi ponekad govore u stihovima, često rimuju. E, takav je bio taj deda Čavić. On je znao sjesti u kafić na autobusnoj stanici i naručiti pivu. Odmah su se oko njega okupili glinski dečki jer su znali da on sve rimuje. Tako dođe konobarica Gordana i donese pivo. On njoj kaže: “Ova cura fina, puna vitamina”. Prisutnima se to sviđa pa se smiju. Nakon nekog vremena mu kaže Daks: “Dobro Čavić, jel` ima što novo?” Ovaj mu kao iz puške odgovori: “Povuci me za ovo!” I opet smijeh.

Jedne sam srijede bio kod tate u urarskoj radnji, kad odjednom na vratima evo Čavića. Stavi sat na pult i šuti. Moj tata se digne, uzme sat i sjedne za stol. Otvori sat i zabulji se u mašinicu. Sat je baš bio jako loš. Takvi satovi su se zvali roskop. Roskop satovi su dobili ime po Nijemcu Georgesu Fredericu Roskopfu. On je izmislio jako jednostavan sat koji nije bio jako kvalitetan ali je bio jeftin. Urari nisu voljeli takve satove jer je s njima bilo puno posla, a bila je velika šansa da se opet brzo pokvare. I onda je opet puno posla. Moj tata je odmah vidio da je bolje s takvim satom ne imati posla. Takve satove je bolje ne popravljati nego baciti i kupiti nešto novo. On se ustane, taj roskop sat stavi na pult pred Čavića i kaže. “Sat je jako loše kvalitete i nije za popravak. Stavi ga pod vlak!” Čavić mu kao iz puške odgovori: “Pritisak jak!” Važna je rima, zar ne?

 

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here