Autor: Marjan Gašljević

Uvijek teška vremena iz čovjeka izvuku ono najbolje ali i ono najgore. Trenutno smo u teškoj, višesložnoj krizi zbog aktualne pandemije korona virusa u kojoj mnogi dvoje da li su opakije njezine implikacije na zdravstveno stanje nacije ili na gospodarsko. Uglavnom ovu sveopću ugrozu mnogi uspoređuju s ratom ovaj puta s nevidljivim ali itekako „učinkovitim“ neprijateljem za borbu protiv kojeg još moramo otkriti učinkovito oružje.

Uglavnom i u „onom“ ratu kojeg nas još dosta pamti neki su neprijatelja, i ako dobro poznatog, podcjenili a neki precjenili. U tom ratu bilo je i izbora. Mnogi su ostali a mnogi, bome, i pobjegli za razliku od ovog sada rata kada, i oni koji bi bježali, nemaju kuda pobijeći. U tom nesretnom ratu mi koji smo ostali imali smo prilike vidjeti upravo ono najbolje ali i ono najgore u ljudima oko nas. Odjednom smo zaključili da mnoge i najbliže prijatelje jednostavno ne poznajemo. Iznenadili su nas. Neki dobrom neki zlom.

Moja najuža obitelj u trenutku je ostala bez svega što je stjecano generacijama. Postali su izgubljeni prognanici s imovinom u jednoj najlonskoj vrećici. Pomoć od najbližih, do tada, prijatelja nismo dobili i ako su imali itekako mogućnosti priskočiti prvenstveno smještajem. Tjerali su nas čak i iz podruma zgrade javnog poduzeća koji niti do tada a niti poslije ničemu nije služio. Nezacjeljiv ožiljak ostavio mi je događaj kada smo supruga i ja zatekli moju majku kako mijesi kruh a suze joj kaplju u tijesto. „Dobronamjerni“ susjedi po vokaciji „veliki domoljubi“ isključili su nam struju. Čisto iz zlobe. Nisu računali da ću baš taj dan svratiti u stan. Računali su da sam negdje na bojišnici za razliku od njihovog „pape“ koji je svih mojih pet godina terena propovijedao domoljublje ispod ženine suknje usput kokošareći po stanovima ljudi koje su iz njih istjerali. Jednog je dana došao čovjek kojeg sam jedva poznavao gurnuvši u ruke ključ stana u njegovu vlasništvu koji je bio prazan.

Tako nekako se ponašamo i danas. Nesretniku koji je negdje pokupio zarazu ad hoc smo pripravni zalijepiti etiketu stigmatizirajući ga i osuđujući. Na sreću ipak je mnogo empatičnih građana koji će svim građanima a posebno oboljelim i izoliranim priskočiti na različite načine da im olakšaju trenutak. I dok će jedni, mnogobrojniji na sreću, poštivati naputke za ponašanje kojim se pouzdano i učinkovito spriječava širenje zaraze drugi se, pak, neće odreći niti mrvice svoje komocije čak i provocirajući i ciljano izigravajući situaciju.

U gospodarskom, pak, smislu apsolutno je jasno da će nas ova kriza itekako unazaditi. Mnogobrojni zaposlenici ostati će bez zaposlenja a većina će spasti na minimalne plaće. Naravno, kao i u „onom“ ratu malobrojni će nači načina kako se dočepati nelegalnih ili polulegalnih ekstraprofita pa i legalnih ali bolesno amoralnih. Ovaj udar najjače će osjetiti uglavnom obrtnici i mali i oni nešto malo veći poduzetnici te mali proizvođači, posebno OPG-ovci. Država je, konačno, empatično uskočila spašavanjem kroz razne financijske injekcije i benifite oprosta. Koliko je ova državna empatija šokantna pokazuju primjeri sitnih državnih birokrata koji to nikako ne mogu razumjeti pa uporno na svoju ruku „guraju“ naplatu pa i ovrhu nekih nameta koje je davno, i to ne radi krize, trbalo ukinuti. Da će u ovom složenom poslu spašavanja gospodarstva biti i onih, kao u „onom“ ratu koji su izvlačili i kauče ispod nepoćudnih stanara, biti će.

Zar nam je trebao ovakav „udarac“ da shvatimo da zatiranje industrije kao grane s relativno malim profitima nije bio dobar put. Živjeli smo na razvikanom turističkom profitu koji nam je, utrkujući se s rekordima, curio u džepove i državnu kasu. Napuhavali se i brojali turiste licitirajući rezultatima. Na žalost ova grana gospodarstva već do sada je doživjela najjači udar i teško da se može vratiti do kraja godine i do „pozitivne nule“. Međuti, i u tom sektoru nisu niti približno svi isti.

U nekoliko dana slušam kuknjavu takozvanih „malih iznajmljivača“. Ta mi je populacija posebno zanimljiva još iz onih vremena turističkih početaka ranih sedamdesetih i bakica s nespretno ispisanim natpisima na kartonima uz cestu prema moru „zommer frei“. Naravno, mnogi iz ovog dijela turističkog sektora će imati itekakvih problema obzirom da se, posebno zadnjih nekoliko godina na valu pretjeranog i neutemeljenoh optimizma u beskonačan turistički rast, izgradio velik broj apartmana uz finaciranje iz raznih kreditnih aranžmana.

Reče tako netko iz te branše da su „oko 50% malih iznajmljivača su umirovljnici i njima će biti teško.“ Zanimljiva percepcija. Ako uzmemo brojke tih „50% umirovljenika kojima će biti teško bez zarade od iznajmljivanja“ čine svega nekoliko postotaka ukupne hrvatske umirovljeničke populacije. Znajući kako i od koliko novaca žive hrvatski umirovljenici pitam ja kako će i kako uopće živi ta većina hrvatskih umirovljenika koji nemaju „zimmer frei“? Kome, u stvari, treba pomoći onim „velikima“ koji imaju velike probleme ili? Kaže stari narod: „Bebi nema sise dok na zaplače.“

I tako, na kraju, dok optimisti vide primicanje kraja epidemiji drugi, još dalekovidniji, cijene da bi, obzirom na popularnost i količinu egoizma, pred političku utakmicu koja slijedi kada sve ovo malo splasne Aktualni mogao promijeniti ime u Krunoslav Vili Plenković.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here