Čemu služi apsolutni nadzor čak i najobičnijeg puka?

Autor:Marjan Gašljević

Već danima čelni hrvatski političari prepucavaju se oko ideje kojom bi se, kao, uveo nadzor nad eventualno bolesnim građanima koji imaju obavezu samoizolacije na način da im se nadziru mobiteli. Naravno, nadzor bi se obavljao uz „odobrenje“ zakona koji tek treba donijeti. U stvari svakome je jasno da je bit Zakon a ne mobitel. Nama malima, običnim građanima nekako i nije jasno što će praćenje, nadzor i kontrola naših komunikacija pridonjeti poboljšanju Države a kamo li kontrole epidemije. Što će Plenković, Kopal, Markić izvuči iz moje razmjene recepata lovačkog gulaša s prijateljima osim da i oni po tom receptu ne pokušaju kuhati? A tko uopće sumnja da neće kuhati? Dobrom analitikom razmjenjivača recepata dobiti će pouzdano savršen recept za gulaš. E u tome je poanta. Radi „savršenog gulaša“ vladajući uvijek vole imati pod nadzorom podanike. Naravno da ta namjera može otići i u krivom smjeru na što me podsjeća događaj koji sam svojevremeno zakuhao koji je, ujedno, i pouka da je nadzor složena i opaka stvar. 

    Ne tako davno završio je Domovinski rat. Mi branitelji, manje – više, voljko ili nevoljko vraćali smo se na radna mjesta. Namjerno nisam napisao „svoja“ jer mnogi  smo zbog različitih uvjeta ostali bez svojih radnih mjesta. Tako i mene rasporediše u kolodvor Roviška na radno mjesto univerzalnog potrkala jer nisam zadovoljio mnogobrojne uvjete za časno mjesto šefa kolodvora koje sam ranije obavljao. Zadovoljan, ta tko te pita, radio sam što mi dadoše  kad jednog dana dovedoše nam novog šefa kolodvora. Markantna, blago žvaljava muškarčina od jedno 130 kila odmah nam je dao do znanja da s njim nema šale jer on ima „potporu politike“ i važan je član Stranke. Što ćeš važnije u tim trenutcima. „Ako kaj oćemo samo njemu rećemo i on bude rekel il bu napisal na paper njima gore i oni buju to rešili jer inače on se bu žalil politiki a onda može biti svašta.“

    Normalno da me je bilo strah. Ta, toliko sam već puta osjetio moć „politike“ na svojoj koži. Skrušeno sam nastavio raditi svoj posao univerzalnog potrkala ali i gotovo sve poslove novopečenog šefa jer je on imao ogromnih briga i obaveze u „politiki“. To što sam radio sve te poslove ne znači i da sam bio samostalan, šefina me je nadzirao u svim elementima bar pedesetak puta dnevno skrenuvši pozornost da je on šef posebno ako je netko bio u blizini. Pomalo sam se već i priučio da šef otvara i moju privatnu poštu koja bi se zatekla u mom poštanskom sandučiću. Nije da me nije ljutilo ali što se može, strah od politike bio je jači. 

    Taj mi je petak bio zadnji radni dan pred odlazak na cjeloljetni godišnji odmor koji sam dobio Njegovom milošću uz obećanje da ću se svaki dan javljati pa ako bude kakvih gluposti da sam u tijeku? Dok sam lagano pospremao krpice u kancelariji sinu mi jedna ideja kako ću bar pokušati odučiti šefa da otvara moju privatnu poštu. Da bih uopće i došao na takvu ideju saznanja iz dosadašnje suradnje išla su mi uvelike u prilog. Jednostavno, šef je, kako to i dolikuje, sve shvaćao ozbiljno. Uzmem, tako, list papira i napišem službeni dopis sa zaglavljen Udruge branitelja HŽ-a a za žig udarim  medvjeda s kovanice od 5 kuna. U dopis napišem kako na pruzi Bagdad – Basra na kojoj je bivša JŽ instalirala blok uređaj Integra ima potrebe i mogućnosti za pokretanje željezničkog prometa ali Iračke željeznice nemaju stručnog kadra stoga su ponudili preko Njemačke firme Gmbh Hamburger da naši prometnici vlakova i šefovi kolodvora organiziraju promet i obuče njihove ljude. Naše ljude prvenstveno iz razloga što znaju rukovati Integrom koja je instalirana i na našoj pruzi. Plaća za prometnika vlakova iznosi 8000 dolara a za šefa kolodvora deset s tim da se isplaćuje i dnevnica bez povratka u domicil i naknada za odvojeni život a svatko tko potpiše ugovor životno je osiguran do sto tisuća dolara. Za krajnje kolodvore potrebni su prometnici i šefovi koji govore engleski jezik te su radi toga dodatno plaćeni. Zainteresirani se trebaju što hitnije javiti u Zagreb radi pregleda i cijepljenja te potpisivanja ugovora i rasporeda. Stavim dopis u kovertu a kovertu naslovim na svoje ime i stavim u svoj poštanski sandučić.

    Vrativši se s godišnjeg odmora nakon nekih mjesec i pol dana u kolodvoru i na pruzi još uvijek traje gužva. Svi hoće u Irak a šef ne zna kada će biti cijepljenje, kod koga će biti pregled i potpisivanje ugovora, a već je zvao i direktora jer skoro svi prometnici su zainteresirani. Malo mu je krivo jer on ne zna engleski a taman se je vidio kao šef kolodvora Bagdad jer to mora da je veći kolodvor od Roviške obzirom da je svaki dan na televiziji. Sindikat i Udruga imaju problema jer se bune skretničari zašto njima nije omogućeno da i oni idu u Irak i zarade nešto para. Bune se i prometnici u Ranžirnom kolodvoru, u Glavnom, a zvali su i neki iz Splita i Vinkovaca. Šef to rješava ponosito jer, kako kaže, on je to preko politike, kao i mnoge druge stvari, sredio za svoje ljude. Nekoliko najupornijih već su po nekoliko puta išli u Zagreb tražiti pregled i cijepljenje međutim tamo se svi prave blesavi, vjerojatno su sebi sredili ovaj unosan i izazovan posao. Nekoliko kolega u Roviškoj za vrijeme službe komuniciraju isključivo na engleskom jeziku da bi bili pripravni. I sam sam iznenađen koliko je maha uzla ova priča pa lagano preispitam kako je uopće do toga da se je to toliko zahuktalo.

    Kako sam u petak ostavio pismo adresirano na moje ime u svom sandučiću i otišao na more tako sam u stvari i zaboravio na to. Međutim, šefina odmah u ponedjeljak otvori moju poštu, da ne bi promaklo nešto važno, pa kada je pročitao o čemu se radi  u zaglavlje napiše „hitno kopirati i poslati svim kolodvorima na pruzi staviti na oglasne ploče, potpis“. I još, normalno da ljudi moraju znati kako ON brine o njima, pojedinačno iznaziva sve kolodvore na pruzi pričajući kako je to dobro i „kako im je ON preko politike sredio da si mogu lepo zaraditi“. I tako dođe do strke koja je imala jednu veliku korist, nekoliko prometnika i šefova je kvalitetno obnovilo znanje engleskog jezika. 

    Skužio me je na karaju jedan lik. Skoro me natukao zbog uzaludnog truda učenja jezika. Kada je puklo da je sve šala, šefina, normalno, poduze mjere te napiše stegovnu prijavu radniku na distribuciji pošte koji je poštu razaslao i meni koji sam dopis napisao. Sreća, radnik službene pošte je sačuvao original na koji je šef svojeručno napisao napisao i potpisao se da se predmet kopira i razašalje. Na to šefina nevoljko potrga prijavu i dopis Upravi „jer mu se ne da dokazivati da je to netko falsificirao njegov potpis i rukopis, jer on ne bi sigurno nasjeo na takvu glupost“. A ja, ja ukratko odgovorim; „ Za to što sam perverzan i sam sebi pišem pisma možete me poslati na psihijatrijsko vještačenje i eventualno kao luđaka u mirovinu (što su na koncu s malom vremenskom odgodom i učinili) ali to što ste otvorili moju poštu nedvojbeno naslovljenu na mene jest kazneno djelo.“ Ne znam što je „politika“ rekla na to ali i prijava i moj odgovor su nestali a priča o odlasku u Irak je ostala i još se prepričava.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here