Autor: Marjan Gašljević

U Hrvatskoj u sektoru trgovine zaposleno je oko 184 tisuće zaposlenika, a od toga je nešto više od 103 tisuće žena. Ova „vojska“ zaposlenika uglavnom je oduvijek nekako zapostavljena kako u radničkim pravima tako i u plaćama. Ta „vojska“ nam je svima potrebna i svakodnevno se surećemo s njima i ako ih vrlo rijetko primjećujemo, a da imamo imalo empatije prema njima osobno i njihovom poslu možda bi se, bar ponekad, malo bolje zagledali u oči nasmješene blagajnice koja je upravo istrpjela neku našu nepristojnost. Kakav je njihov posao i sa čim se sve susreću u njemu znaju najčešće samo oni. Često i težak fizički rad možda se lakše podnese nego beskonačno zanovjetanje dokonih kvazikupaca ili bezobrazluk pa i ponižavanje različitih glumatala koji neke svoje frustracije „istresaju“ na bespomoćnoj blagajnici trgovačkog centra. Rad subotom, nedjeljom, praznikom i blagdanom bez prava na pauzu, a često i slobodan dan zamjećuju samo oni i njihove obitelji kada im majka ili otac nedostaju za blagdanskim stolom. Obavezan dolazak pa i sat  vremene prije početka stvarnog radnog vremena i isto tako odlazak kao i praznik i nedjelja rijetko su plaćeni a dodatci su, uglavnom, nepoznati.

I u ovo vrijeme korona krize nije se puno promijenilo. Bar za one zaposlenike u trgovini koji rade u prehrambenom sektoru. Naprotiv. Kao da oni nisu na tzv „prvoj crti“? Kao da njima mnogobrojni kupci ne „pljuckaju“ u lice? U mnogim trgovinicama s jednim zaposlenikom u smjeni do onih najvećih trgovačkih centara vidjeti će mo zaposlenike bez ikakvih sredstava zaštite. Nti maske, niti rukavica, a niti metar od njihova lica dnevno „propljucka“, „prošmrče“, prokašlje“ ili samo promrmlja tisuće kupaca. I kada sve to istrpe uz profesionalni osmjeh vraćaju se svojim obiteljima sa strahom će zagrliti djecu koja ih nestrpljivo očekuje već na ulaznim vratima stana. Kao da je to nekog briga?

Istovremeno gotovo trećina iz njihove branše ostati će, pak, kod kuće jer su im trgovine zatvorene. Da li će njihovi poslodavci iskoristiti mjere koje imaju na raspolaganju od Države u ovoj krizi te im pošteno udijeliti njihovu subvencioniranu plaću ili će to „zaboraviti“ kao i samo njihovo postojanje kada se radnje opet otvori po završetku epidemije? Koliko će, u konačnici, sjesti na njihov račun i ima li poslodavac uopće preduvjete da bi koristio te mjere.

Općenito, poznato je, da su zaposlenici u ovoj branši, čast rijetkim izuzetcima, među najslabije plaćenim zaposlenicima. Fluktacija radne snage je dosta velika, a radna prava „tanjušna“. Za razliku od javnog sektora za trgovce se Sindikati ne otimaju. Tu i tamo, onako usput, neki se sindikalac prisjeti da postoje „tamo neki trgovci“. Naravno kada su male plaćice male su i članarine a i rijetki su zaposlenici, posebno kod „malih“ privatnika, koji se uopće i usude učlaniti u sindikat jer „ako ti nećeš ima tko hoće“ poznata je maksima u ovoj branši s kojom poslodavci, najčešće zadržavaju zaposlenike.

Pa ti nemoj. „Nema tu logike“. Kako reče Premijer ali za neke druge u branši gdje se ne pamti da je itko ikada zbog nerada dobio raskid ugovora o radu što bi prosječan zaposlenik u trgovini pitao: „A što je to?“

Koliko li se samo priča i pričalo da se u trgovinama ne radi nedjeljom i praznikom. Kako će ta priča biti zgotovljena kada čak i u ovom ozbiljnom trenutku  epidemije stotinjak tisuća trgovaca mora raditi i „svetkom i petkom“ radi nečije komocije. Čije? Onih koji rade od kuće? Radno vrijeme trgovina prehranom bilo je skraćeno na 8 do 17. Sada je na nekoliko dana ponovno vraćeno na 7 do 20. I blagdanom. Desetine će tisuća trgovaca opet obitelj ostaviti da bi „netko“ prikupio pokoji politički poen a neki lezilebović umro od gladi jer na Uskrs ili Uskrsni ponedjeljak nije imao gdje kupiti kruha.

Ma neka se jebe. Neka potraži onu likušu što je kupila 6 tisuća paketića suhog kvasca.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here