Buckasta Hrvatska

Autor: Marjan Gašljević

Sociolog Lalić kojeg smo dosta često slušali kao „oštrijeg“ kritičara hrvatskoh političkog i društvenog sustava i odnosa neki dan nas je malo „iznenadio“ svojim razmišljanjima u kojima hrvatske građane hvali zbog njihovog jedinstva i zajedništva koje se je odjednom pokazalo u ovoj zbiljski teškoj situaciji uzrokovanoj epidemijom korona virusa. Do samo neki dan „grizli“ smo se međusobno oko svega i svačega a, sada, odjednom svi djelujemo u istom smjeru. Tu i tamo iskoči neki „partizan“ pa malo zatalasa. Takvo nekako jedinstvo i zajedništvo ostalo mi je u sjećanju iz ranih devedesetih kada je Hrvatska i, općenito, hrvatsko nacionalno biće bilo ugroženo do razine svog opstanka. I to je, na žalost, trajalo dosta kratko. Neki likovi su skužili da im je to savršeno vrijeme u kojem mogu uzimati nacionalna dobra a da to, zamalo, nitko i ne primjeti. Kako su se oni bogatili tako je kopnilo i zajedništvo. Trebalo je, eto, trideset godina da, koliko – toliko stabiliziramo gospodarski sustav makar u toj stabilizaciji daleko zaostali za državama koje su, tih devedesetih, daleko zaostajali za nama.

I onda taj nesretni korona virus. Ovih pedesetak dana zajedništva čini mi se počinje kopniti. Uporni i dosadni novinari uporno po stotinjak puta na dan postavljaju ista pitanja istim ljudima koji odgovaraju istim odgovorima.

Međutim, uz virus koji je nanio nemjerljive štete odnoseći ljudske živote o čemu je do sada najviše govoreno počinjemo propitivati i stanje gospodarstva koje je usporeno uslijed čega je i priljev novca u državnu blagajnu drastično smanjen dok su troškovi uslijed različitih mjera spašavanja gospodarstva naglo porasli. Odjednom smo se našli u situaciji da mnogi radnici ostaju bez posla a do samo neki dan odjekivala je sveopća kuknjava o manjku radnika. Odjednom smo zaključili da smo uništili previše toga što bi nam sada itekako trebalo. Kako to popraviti u vrlo kratkom vremenu koje nam nude materijalne i financijske pričuve sakrivene po kutevima državne blagajne kao smeće u kući neke „noblice“. Odjednom bi svi htjeli, a nitko ne bi dao. Sve mi to liči na famozne rane devedesete kada su oni „s prve crte“ ostali bez svega da bi vrhnje pokupili „borci Minhenske bojne“.

Kada je svima postalo jasno da će se, najjednostavnije kazano, morati smanjivati plaće onima koji budu te sreće da još budu imali posao započinje jedinstveni tulum hrvatskog nejedinstva.

I dok druge zemlje okruženja objavljuju svoje planove izlaska iz epidemije kroz kompleksna promišljanja od zdravstvene ugroze do gospodarskih mjera s kojima bi se teret nastale krize izbalansirano raspodijelio na sve čimbenike, naši političari, uglavnom, šute čak se sakrivajući iza tima koji je stručno i uspješno vodio državu u antiepidemijskoj kampanji. Da će novca itekako nedostajati, hoće. Sukladno tome novinari su „izvukli“ Premijera na čistinu pitajući ga upravo o planovima i naćinu vođenje države kroz jasno, u bližoj budućnosti, vidljivu recesiju.

U ovo relativno kratko vremena trajanja epidemije u hrvatskom društvu „isplivali“ su neki problemi za čije se postojanje i ranije znalo ali se, eto, trpjelo. Jedna od najvidljivijih nelogičnosti je i preko pet stotina jedinica lokalne uprave koja nemaju niti najosnovnije infrastrukture potrebite svojim stanovnicima da bi uopće mogle postojati, a kamo li biti na korist svojih stanovnika. Analizirajući te jedinice pa naviše odavno je u Hrvatskoj udomljen izraz „uhljeb“ kao termin koji označava osobu zaposlenu u javnoj službi na izmišljenom radnom mjestu kao nagradu za njenu političku vjernost. Da bude jad veći takve osobe ne samo da su beskorisne već se pokazalo da mogu u nekim situacijama biti i štetne.

Zanimljivo je i da su odmah na početku epidemije „stradala“ mnoga radna mjesta u tzv. „realnom sektoru“. Iz prve je na burzu otpušteno skoro 20 tisuća zaposlenika. Baš nitko nije brigao za taj podatak. Čak ih je neki ministrić „otresao“ s: „Neka idu raditi u poljoprivredu.“ I onda je iz nečijih usta kapnulo da će se morati smanivati plaće u javnom sektoru. U prvi sam mah pomislio da gledam crtani film o Tasmanijskoj nemani kada su pred kamere iskočili hrvatski vječiti sindikalci. Ovaj je „brend“ naslijeđen još iz „onih vremena“ kao i mnogobrojne „komore“ grijeh zvati uhljebima.

I tako Premijer izvučen na brisani prostor nikako da prizna, ljutnuo se čak, postojanje uhljeba a, bome, niti on a niti itko drugi iz, čak i oporbenog, političkog miljea, da ocijeni nužnost općinica koje svoje postojanje i opstanak zahvaljuju samo izdašnim državnim dotacijama i ako je svima jasno da su teret a ne potreba.

Do sada smo iz različitih usta za Hrvatsku čuli da je „svakakva“ međutim jučer prvi put čujem iz tako relevantnih usta da je Hrvatska „buckasta“ što hoće reći, valjda, da je plaćala i trpjela svega i svačega. Glodavaca, prevaranata, lopina ali i lijenguza, nesposobnih, nepismenih i nekompotentnih svih vrsta. Uvaženi moj Premijeru, Hrvatska ne da je „buckasta“ Hrvatska je „pretila“.

Da li na tragu ovog premijerova zaključka i notorni Njonjo jučer izusti: „Sve one koji pokušaju iskoristiti sadašnju situaciju za vlastitu korist treba najoštrije sankcionirati i javno osuditi“. Oni koji su do sada, dakle, „koristili situaciju“, paaaa, neka ih.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here