Samoglasnik života

Autor: Marjan Gašljević

Jedna prelijepa fotografija uvaženog mi prijatelja Cobre u trenutku me je vratila tridesetak godina unatrag. I tada je bilo vrijeme ružno i teško slično današnjem samo što smo tada dobro znali i okom mogli vidjeti neprijatelja koji nam je želio doći glave. Ni tada kao ni sada nismo imali iskustva za borbu s tim i takvim neprijteljem a nismo imali niti s čim se boriti. I ako mi je malo teško priznati priča ide ovako:

Tog srpnja 91. Banovina je već dobrano „zagazila“ u rat. Spaljena su već mnoga sela nastanjena Hrvatima, njihova imovina je opljačkana a oni protjereni. Mnogi su skončani pred besprizornim neprijateljem u svojim kućama i dvorištima misleći da „nisu ništa krivi“ pa mogu ostati. Ono malobrojnih hrvatskih branitelja skromno naoružanih pokušavali su pružiti kakav – takav otpor. Koliki je bio entuzijazam tih dragovoljaca govori činjenica da je brojno stanje na 172. kilometra linije koju je „pokrivala“ Operativna grupa za Sisak i Banovinu bilo na raspolaganju 2400 policajaca, ZNG-ovaca i mještana koji su se stavili na raspolaganje. Moja malenkost je raspoređena na dužnost načelnika sektora iste te OG. Pošto sam rođen u Viduševcu, dakle, srcu hrvatske Banovine zapovijednik Budimir me je smatrao kao osobu koja najbolje poznaje područje obzirom da sam bio jedini odatle što je, u stvari, i bilo tako. Da li je baš bilo tako?

To jutro Božo mi zapovijedi da žurno odem u selo PECKI, stupim u kontakt s tamo raspoređenim braniteljima te snimim stanje oko broja i naoružanja te ucrtam položaje u zemljovid i procijenim bojnu spremnost i nužne potrebe s kojima bi uskočili.

Pokupim žurno svoje „krpice“, natrpam u mali borbeni ranac pričuvu hrane i đinđe za „skidanje“ terena, uskočim u BMV-a s policijskim oznakama koji mi je bio na raspolaganju i pravac, hm, Pecki. Tada se još moglo kroz Petrinju. Usreotočio sam se na zadatak tako da nisam previše zagledao što se sve i tko muva ulicama. Na koncu u Petrinji i kroz Petrinju znao sam proći i više puta dnevno. Nisam nešto štedio BMV-a „loveći“ dobro poznate krivine prazne „Banijske magistrale“ do Prekope a tamo desno na Dvorišće jer je Jukinac i Glina već bio pod kontrolom neprijatelja. Dvorišće, Viduševac pa ispod Pariza i Šatornje na „Staru cestu“ za Topusko jer je „Nova“ već bila presječena neprijateljskim barikadama u Batinovoj kosi. Krajolik savršeno poznajem. Ta tu sam kao dijete čuvao stoku.

Zastanem pred improvizirano m policijskom postajom u Topuskom gdje, na sreću, naiđem na jednog „domaćeg“ policajca. Ispozdravljamo se a ja ga prupitam da li bi tko mogao samnom do položaja u selo Pecki koje su držali, uglavnom, policajci. „Misliš u PECKO?“ Priupita me onako. „Ne Pecko, Pecki.“ Trznem se. Krenusmo, dakle, s ubjeđivanjem. Ja Pecki, on Pecko. Razvučem „specijalku“ a on mi prstom pokuca po natpisu „Pecko“. Sada se ja počešem po glavi i otvorim svoju tekicu u koju sam zapisao zadaću: „Pecki“ Upisao sam velikim štampanim slovima. „Čini mi se da negdje oko Petrinje ima selo takva imena.“ Razmišlja on na glas gurajući prstom po zemljovidu. I nađosmo ga. PECKI!

Ponizno se zahvalim pa zapalim nazad sretan što sam naišao ne policajca iz „onog“ vremena koji je poznavao područje pa mu je „zazvonilo“ da je nekada negdje na cesti imao posla i s neki iz sela Pecki. Da sam sreo nekog od karlovčana koji su tada u većini branili Topusko pitanje gdje bih završio.

Pecki sam, naravno, uspješno „apsolvirao“ taj dan izvršivši dobijenu zadaću ali se nisam „pohvalio“ promašajem od pedesetak kilometara u kojem mi je jedan samoglasnik značio možda i život.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here