Atak na mentalno zdravlje

Autor: Marjan Gašljević

Don Delaš je i danas pokušao u župnoj crkvi splitske Sirobuje slaviti svetu misu usprkos prijeporima koji su izazvani dosadašnji služenjima i pokušajima služenja. Policija, inspektori i komunalni redari spriječili su misu i vjernike da u njoj sudjeluju. „Ovoga nije bilo niti u komunizmu.“ Vikali su organima reda. Naravno. Nije bilo ni koronavirusa.

Inatljivost „nestašnog“ župnika čini mi se nekako „prija“ dijelu utjerivača reda kojima nikada sveta misa nije „sjela“ kao nešto što mnogim vjernicima znači „nadu u život“ za razliku od sumraka politike i društva koju ta politika vodi. Komu, dakle, smeta svećenik koji pred ulaznim vratima crkve slavi svetu misu a u njoj, manje – više, sudjeluju građani sa svojih okolnih balkona i prozora te nekoliko vjernika socijalno distanciranih na prostoru ispred crkve?

Da je na djelu sumrak politike i društva koju ta politika vodi svjedoče, po meni, današnja dva ataka na mentalno zdravlje građana.

U prvom smo imali prilike vidjeti vječitog, profesionalnog sindikalistu Ribića s tezama kako se plaće u javnom sektoru ne smiju smanjivati, a da se Država treba beskonačno zaduživati da bi te pleće servisirala. O svojoj plaći, kadrovskom stanu, biznis klasi u kojoj se voza i drugim benifitima nije htio, naravno, govoriti ali nije zaboravio spomenuti da je iz dobre katoličke obitelji. Koliko li ih mi  u Hrvatskoj znamo „dobrih“ katolika koji se pozivaše na svoju vjeru prilikom ulaska ili izlaska iz zatvora.

Isti taj lik ljuti se na spomen uhljeba u koju kategoriju mnogi i njega svrstavaju. Eto, svrstajte ga gdje hoćete ali kako bi nazvali nekog koji je prvih dana svog radnog staža prije tridesetak godina u „onim“ složenim vremenima kada su vještiji uzimali vrijedna hrvatska poduzeća da bi iz njih isisali i zadnji novčić, a oni nešto manje vješti osnivali Sindikate u javnim  poduzećima i javnim službama glumatajući da spašavaju zaposlenike u sektoru u kojem nitko nije ostajao bez posla (osim nepodobnih) već naprotiv. Pomagali su i štitili prava i interese onih kojima nije trebalo pomagati a najviše su pomagali sebi. Sjeća li se tko ubijenog sindikaliste Krivokuće koji je skončao na kućnom pragu upravo u ta vremena. Nikada se nije doznalo niti tko ga je likvidirao niti zašto. Možda zbog njegove krive vizije sindikata. Jednostavno, možda, nije vidio sindikalno djelovanje u dilu s vladajućima i upravama javnih poduzeća.

Na istom putu su i ostali mu sindikalistički kolege. Olinjali likovi u isfuranoj obleki nekih davnih sindikalnih lidera prodaju populizam propadajućoj klasi na dobru koje je ista ta klasa stvorila. Njima.

Upravo u toj sinergiji s vladajućima, ma koje boje oni bili, izrastao je i jedan od opakijih hrvatskih korova. Klijentelizam.

Jučer smo vidjeli a danas čuli kako je Mikulićev inspektorat zapečatio dvadesetak – tridesetak restorana koji su pokušali raditi prodavajući svoj jelovnik u sistemu „drive in“. Davno sam, iz vlastitog iskustva, zaključio da se u Hrvatskoj ne isplati raditi. Nužno je samo biti podoban.

Taj nesretni napuhani lik na čelu Inspektorata koji je, kako se sjećamo, krojen upravo za njega nemušto pokušava objasniti zatvaranje restorana koje, kako god okreneš, ne drži. U ovoj akciji stradali su uglavnom mali. Veliki rade „drive in“ i to je sve Mikuliću normalno jer će on svoju plaću uvijek dobiti zahvaljujući upravo naprijed spominjenom sindikalcu i potrebi da digne tustu rukicu kada i gdje treba. To što će stotine i tisuće vrijednih radnika sa svojim obiteljima ostati bez kruha i posla njih nije briga. Oni to, jednostavno, ne mogu i ne žele vidjeti.

Da, bio je to, danas, udar na mentalno zdravlje nacije.

Korona? Kakva korona s njom smo se saživjeli a ona će, prije ili kasnije, nestati za razliku od ovih i ovakvih likova uzgojenih u hrvatskim političkim laboratorijima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here