Ana godinama živi u samoizolaciji – onakvoj kakvu je teško i zamisliti

Autor:Miroslav Šantek
Danju je tamo strašno, a noću se taj osjećaj bitno pogoršava. Zamislite da ste sami u staroj montažnoj kućici u kojoj nema puno prostora, a nema ni struje ni vode. Nemate posla, niste baš u cvijetu mladosti, nemate novaca, nemate automobil, a nemate ni živog bića u blizini s kojim bi popričali. Potpuno ste sami. Oko vas je gomila napuštenih baraka, kućica u kojima su ostali samo tragovi duša koje su na tom mjestu živjele dok vjetar udara u bezbrojne komade krovova, razbijena vrata, prozore, a noću iz obližnje šume i livada počinju se glasati životinje, divlje svinje, srne, čagljevi koji sablasno zavijaju kao da u noći plaču mala djeca – svi prizori i sve horor misli koje ste nekad vidjeli i doživjeli na filmu prolaze vam kroz glavu, a vi u toj izolaciji živite godinama. Postavlja se pitanje zašto bi netko tako živio i da li uopće ima takvih ljudi.
Polukarantene,izolacija,medijsko svakodnevno ludilo i sav taj košmar preporuka ponašanja oko pojave koronavirusa sve više uništava psihu građana koji su već skoro mjesec dana u nenormalnom načinu života i tek će se pokazati u budućnosti posljedice ovog čina. Ali opet, puno je lakše uz komfor doma preživjeti taj nametnuti i kratkotrajni period od gospođe Ane Džankić koja je glavni i jedini lik cijele priče i koja već preko 20 godina živi u toj montažnoj kućici na broju 61 – oko nje je sklop ulica sa čak 88 napuštenih baraka nekadašnjeg prognaničkog naselja Mala Gorica koje je službeno zatvoreno prije nekoliko godina i koje je završilo u ropotarnici povijesti, a koje je postalo prije nekoliko godina medijski zanimljivo zbog tadašnje najave i planova da bi se na tom mjestu moglo izraditi naselje za migrante – prihvatilište za tražitelje azila. Građani Petrinje su to odbili, prosvjedovali i na kraju uspjeli zaustaviti tu ideju, a priča je postala zanimliva i televizijskim kućama koje su slale svoje ekipena teren, pa su tako pronašli i Anu kao jedinog stanovnika nepostojećeg naselja i o njoj snimili i nekoliko posebnih priloga.
U vrijeme dok je još prognaničko naselje Mala Gorica bilo u funkciji bilo je i kakvog – takvog života. Danas nema nikoga.
A Anu Džankić koju su ljudi dok su još živjeli u tom naselju zvali Ankica smo medijski prvi upoznali i plasirali u svijet kolega Antun Petračić Toto i ja dok smo radili za Večernjak i prije desetak godina poslušali njenu priču koja nije nimalo lijepa-Ana je iz Tovarnika u kojem je početkom rata izgubila skoro sve članove obitelji (čak njih 50) i to ju je doživotno traumatiziralo.Ne može se vratiti na to mjesto, previše je bolno za nju, a potraživala je tada svoja prava i pisala bezbrojna pisma tadašnjim predsjednicima države. Živi sa skromnom invalidninom od koje ne može platiti ni režije, jedva ima za hranu, a jedina živa bića s kojima živi i razgovara su njene mačke. Anina životna priča je kompleksna i vjerojatno se neće riješiti na način koji ona želi – ali to je neka sasvim druga tema i tiče se nje i onoga što joj je država ponudila i na što ima pravo.
Danas je to mjseto sablasno prazno u kojem je jedini stanovnik Ana.
Prije nekoliko dana mi je ta gospođa pala na pamet i zapitao sam se gdje je danas.Živi li još uvijek u toj skromnoj kućici i kako danas kad se svijet potpuno zaustavio ona uopće može doći do grada, neke ljekarne ili trgovine. Ona je žena u potpunoj izolaciji kakvu mi ne možemo ni pojmiti, a ta riječ kojom građanima bombardiraju mozak likovi s tv ekrana – socijalna distanca za nju jednostavno ne postoji. Ona možda ni ne zna što je to. A verojatno bi voljela imati nekog živog u blizini. Pa makar i na ta dva, tri preporučena metra razdaljine. Nadam se da netko brine i o njoj.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here