Piše: Antun Petračić
Sa svojih brojnih službenih i privatnih putovanja, izleta i obilazaka tijekom novinarskog posla, često sam se u Petrinju vraćao s raznoraznim namjenskim suvenirima i uspomenicama koji će trajno podsjećati na boravak, događanje, mjesto, (vele)grad, okružje, državu…
Za srpske okupacije Petrinje, pred Božić 1991. godine, od domaćih pobunjenika u namjerno zapaljenoj i do temelja izgorjeloj obiteljskoj kući, uz sve ostavljene stvari i vrijednosti nestalo je do tada godinama marljivo skupljano i pomno čuvano uspomeničko „blago“.
Sličnim skupljajućim hobijem nastavio sam za posla novinara-putnika- znatiželjnika i poslije Oluje, ali sada orijentiran samo na kamene predmeta manjih dimenzija. Ne znam zašto, ali posebno su me privukle ( i još uvijek drži taj poriv) granitne kocke i kameni obluci raznih veličina i oblika s trgova, ulica, nogostupa… morskih i riječnih plaža… i drugih mjesta gdje se takvi mogu naći.
Iz te „hobi-ludosti“ poveću i potežu originalnu kocku donio sam s Vaclavske namesti, najpoznatijeg trga u Pragu, manji uzorak s jednog trga u Budimpešti, kameni znak iz Beča… U zbirci ovakvih suvenira postoji i tamno obojena kocka iz središta Petrinje: donijeta iz raskopane Filipovićeve ulice pred asfaltiranje ove uličice uz ogradu Prve OŠ i ispod dugačkih zidina starog Gavrilovića.
Imam i obično kamenje posebno zanimljivog izgleda s plaža po Jadranu, obale Kupe, nasipa Petrinjčice, a u ovu zbirku ravnopravno ubrajam i dječjom rukom obojene kamene-kamenčiće mojih unuka Andrije i Lede Petračić-Štajcar.
(Uzgred, mimo ovog nabrojenog, čuvam i bijelo pero otpalo s krila labuda-plivača u slovenskom jezerskom biseru Bledu).
Kamena „gromada“ uspomenica posložena je na dva prozorskog okvira kuhinje i hodnika, a danas prijepodne dobila je do sada najglomazniji, najveći i najteži novi primjerak.
Nije za vjerovati, ali slijedi 100% istina, časna riječ, nije novinarska patka.
U pripremanju objeda za današnji ponedjeljak, moja Ana je s dna žute vreće krumpira, za ove dane korona-zaliha kupljene u jednom od trgovačkih centara u Petrinji, zahvatila blatom zamazan maksi „krumpir“.
Izvukla ga, pa se iznenadila i začudila, a brzo i neugodno uvjerila: nije to nikakav krumpir, nego najobičniji žuto-bijeli kamen nezamislive sličnosti bijelom jestivom gomolju. Poslije temeljitog pranja, nalaz je na preciznoj kućnoj vagi pokazao težinu od točno 1436 grama.
U vreći od pet kilograma – kupio sam zamalo kilu i pol „mačka u vreći“.
Na ušivenoj deklaraciji, tvrtka Desyre d.o.o. objašnjava kako je ovo bijeli krumpir sorte Ferida, prve klase i hrvatskog podrijetla, a navodi i svoje generalije ( ne ulazim u detalje, samo označavam mjesto Vidovec).
Tko će ga znati kako je, zašto i zbog čega ta 1,5 kg kamena gromada, koja ne može stati u šaku ženske ruke, završila u ovoj pet kilogramskoj vreći krumpira. (Vjerujem slučajno, nije valjda ovo perfidan način varanja trgovačke kuće i zakidanja kupca?!)
Osobno, s ovim „dodatkom“ kao da me htjela sreća posebne vrste: kamen- krumpir došao je u prave ruke i za pravo mjesto, nije bačen, odložen je na dasku kuhinjskog prozora u sličnu hrpu kocki, oblutaka i krhotina prirode.
Iznenada i neočekivano postao je novi suvenir i trajna uspomenica prvog kata Duge ulice broj 10.
Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...
