Nećemo o koroni

Autor:Dragana Čubrilo

Umorna sam. Umorna sam od toga što danas moramo paziti kako ćemo se i gdje umoriti. Sve mora biti po strogo propisanim pravilima. Pravila se mijenjaju iz dana u dan , a mi smo sve umorniji od toga što ih slijedimo. Nećemo danas o tome koliko je bolesnih i umrlih. Pobogu, umiru ljudi ama baš svaki dan. Godinama, stoljećima tako. A bolesnih, bolesnih su tisuće već godinama. Nitko to ničim neće promijeniti. Nećemo o tome što danas kada je tako lijep dan, ne mogu pozvati društvo sebi na roštiljanje poslijepodne. Nećemo ni o tome što poslije posla ne mogu uzeti neke fine kolače ili sladoled u slastičarni. Znate, rođendan će mi za dva dana, a ja ga eto ne smijem slaviti. I nije do tog slavlja jer prestaneš slaviti kad zaokružiš neke brojke, nego je do toga što ne mogu vidjeti one koje želim. Što ne smijem dirnuti ikog, a kamoli zagrliti. Nećemo o tome što neće biti galame i dobre pjesme na radost susjeda. Nedostajat će mi čak i oni bez imalo sluha.  Nećemo o tome što će mi nedostajati zgužvane salvete razbacane po stolu na papirnatim tanjurima poslije neke torte. Falit će mi ruke koje će to zgužvati. One iste ruke koje sada ne smijem dirati i čiji zagrljaj ne smijem osjetiti. Nedostaje miris cigarete meni dragih ljudi pomiješan s mirisom piva i već suncem ugrijanog gemišta.

Nećemo ni o onim kasnovečernjim pričama u kojima bi svi do jednoga preuveličavali svoje probleme i hvalisali se postignutim ma koliko mizerno bilo. Ma prešutjet ću i to što ne mogu na uređivanje kod mojih cura, Maše, Dore, Ivanke. One će reći kako sam ja i bez uljepšavanja divna, a ja znam da lažu. Divna sam taman onoliko koliko treba biti za polje sa psima.

Reći će ljudi, zar je uljepšavanje bitno? Nije, ali te sitnice nedostaju. Ako sam već ružna neka budem zato što sam sama tako odlučila, a ne zato što mi brane drugi. Nećemo o tome da kroz prozor na poslu ne čujem žamor s obližnje terase kafića. Učini se na sekundu da netko priča i onda pogledam kroz prozor, ali osim golubova i vjetra nema nikoga. Nisam osoba koja voli gužvu, ali i tišinu volim birati sama. Danima sam gledala radnike na krovu i pokušavala se uvjeriti kako je sve kao što je bilo. Onda su oni završili krov, otišli dalje i ostala je opet tišina.

Prije posla nedostaje čašica razgovora s trgovkinjom. Obje sada radimo u isto vrijeme. S obzirom da izbjegavam trgovine, kada i uđem u obližnju trgovinu, vesele mi se kao uskrsnici. Mi koji pričamo puno i glasno, razbijamo tu tišinu koja se uvukla među nas.

Nećemo o tome kako nema graje djece koja idu iz škole i u školu. Graja je ostala u vaša četiri zida pred nekim laptopom ili tabletom. Znam da nedostaje škola, vrtić. Ostajete izbezumljeni navečer kada djeca zaspu i krišom palite cigaretu na balkonu psujući koronu i sve što nas snašlo. Nećemo o koroni, ali priznajte, opsujete ju bar jednom dnevno. Kad dirnete ogradu na nekom  stubištu, a nemate u torbi antibakterijske maramice,  kada dođete pred trgovinu prerano ili prekasno, ne možete kupiti nit nove cipele nit majicu, kad zaboli nešto, a morate proći provjere i provjere kao 1941.il 1991. Psujete ju kad ne možete u vikendicu na 20 km od vas, a trava narasla na pola metra.

Nećemo o tome kako sada ovi koji trče psuju jer je odjednom stotinu novih trkača i biciklista. O nama koji se zavlačimo sa psima u polja da ne pričam. Odjednom svi otkrili prirodu. Odjednom nema onog vremena samo za nas. Svi sada imaju svoje vrijeme.

Ozbiljna sam u tome kad kažem kako ćemo nakon svega ovoga o čemu nećemo i ne smijemo mjesecima imati posljedice. Psihičke. O gospodarskima nećemo ni pomišljati. One su već stupile na snagu.

Ozbiljna sam i u tome kada kažem kako ću ponekad ta pravila prekršiti. Kada ću recimo kao danas zagrliti prijatelja kojega nisam vidjela mjesec dana njegove izolacije. I poslije toga neću oprati ruke niti ću ih trljati alkoholom i kojekakvim gelovima. Neću ni odjeću spaliti. Pustit ću se bar jedan dan. Da razbijem tišinu i osjetim ruke koje ne smijemo dirati. Nećemo o koroni, ali zajebala nas gadno ta priča i poslije ćemo o njoj godinama pričati.

 

P.S. Kada prođe ova tišina, onaj dan kada kažu kako je sve po starom, nadam se da će oriti moj grad. Da će bar na koji sat svi stanovi i kuće biti prazni. U inat njoj.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here