Ne čeprkaj budalo

Autor: Marjan Gašljević

Oduvijek znamo za maksimu da „pobjednik piše povijest“. Tu maksimu jednostavno prihvaćamo i usvajamo ono što je najbliže našem svjetonazoru posebno kada se o nekom događaju iz bliže ili dalje povijesti sukobe i sami povjesničari i to dijametralno suprotnim stavovima. Općenito, znanost bi trebala biti lišena zaključaka koji nisu utemeljeni na znanstvenim metodama razreda. Posebno je teško prihvatiti neka tumačenja povjesničara događaja u kojem si osobno učestvovao. Kako sam i sam pišući osjetio moć „pobjednika“ nekako tako me žalosti kada u interesu nekog „pobjednika“ povijest ponizi osobu koja je zbilja zaslužna za neki svijetli trenutak koji čini tu pobjedu.

Hrvatska, na žalost, još uvijek nije „rasčistila“ niti Drugi svjetski rat završen prije 75 godina, a o Domovinskom ratu da ne govorim. Iz Domovinskog rata još uvijek je mnogo živih svjedoka za razliku od onog ranijeg. Povjesničari o oba rata. a posebno o Domovinskom imaju hrpe izvornih dokumenata i svjedoka tako da ne bi smjelo biti prijepora. Na žalost politika i „pobjednici“ koji su se našli u toj politici vole „prilagoditi“ događaje po nekom svom aršinu o čemu sam svjedočio mnogo puta.

U Hrvatskoj je običaj kada se „zakuha“ s problemima u gospodarstvu, kada „isplivaju“ neke afere temeljene na „zaigranosti“ naših političara oko korupcije, nepotizma, klijentelizma i drugih nepodopština tada se „izvlače“ stvari oko kojih će se hrvatski građani sigurno i provjereno „glodati“ i smetnuti s uma i nezamijetiti te nestašluke. Tako nekako u ovoj korona frci koja će nam zadati još mnogo, mnogo teškoća i problema u samom svakodnevnom životu odjednom dreka i ustanak oko neodmjerene i neprikladne Milanovićeve izjave. Milanovićevu izjavu osobno cjenim kao bačenu udicu na koju su se, na žalost, mnogi uhvatili. Ne zaboravimo, Hrvatska trenutno predsjeda Europskom unijom i pod još je jačim povečalom nego inače. Što god mi u Hrvatskoj željeli ili ne prema Ustavu Republike Hrvatske ona je zemlja „tekovina antifašizma“ a sve ono što imalo „miriši“ na suprotno itekako se mjeri europskom vagom. Treba li nam to?

Osobno me kao branitelja sa skoro 5 godina rata isključivo na „prvoj crti“, branitelja koji je bio zarobljen i dva puta ranjen ljuti patvoreni „ustašluk“ pojedinaca uglavnom obrnuto proporcijalan ulozi u Domovinskom ratu. Hrvatski branitelji, posebno početkom Domovinskog rata u situaciji ustrojavanja obrambenih snaga, nisu kalkulirali da li su ZNG, HOS, Pričuvna policija, Specijalna policija, Temljna policija ili samo „grupa naoružanih mještana“ oni su sve svoje snage i skromne resurse usmjerili na obranu hravatskih teritorija i građana ginući u mjestima za koja nikada nisu niti čuli.

Tada, mi dragovoljci bez obzira u kakvoj odori ili čak i bez nje, nismo vodili politiku. Jedina naša politika je bila obraniti svaki metar Hrvatske zemlje i zaštititi nemoćne civile. Politiku su vodili neki drugi, negdje drugdje. U toj borbi za opstanak bili smo i osjećali se kao hrvatski vojnici za koje je usklik „smrt fašizmu“ bio potpuno stran ponikao upravo ispod oznaka onih koji su nas napadali. Htio to tko prihvatiti ili ne i u tome smo se „tražili“. Predsjednik Tuđman prepoznao je „opasnost“ a sve ostalo je povijest. Problem, dakle, nisu bojovnici, problem je pozdrav stoga inzistirati na nečemu što ne „prolazi“ u Ustavu ali niti u zajednici europskih država kojoj smo se pridružili kontraproduktivno je demokratskom političkom napretku.

O banijskom selu Banskom Grabovcu ako ništa drugo ne znamo,znamo bar mi nešto stariji da je tamo svakog 27. srpnja bio veliki dernek kao slavio se, povijesno patvoreni, Dan ustanka Hrvatske. Nisu oni nešto daleko od Viduševca a ulogu tog sela i okolnih Luščana, Brnjeuške, Majskih Poljana u Domovinskom ratu itekako znamo, neki baš i nerado, iz različitih pobuda. Ovu priču ne pišem s namjerom da potaknem mržnju već samo kao spomen licemjerja i dvostrukih mjerila i aktualnih političara koji bespotrebno i neutemeljeno pokušavaju u današnje vrijeme „ustašovati“ preko tuđih leđa za neki sitni politički poenčić a kada im se, često, „začeprka“ u obiteljsku povijest to kvaziustašovanje ima odgovara „kao piletu sisa“. Ako se hoćemo baviti prijeporima povijesti od koje je potekao sporni pozdrav pa krenimo onda redom od neobilježenih grobišta strijeljanih „narodnih neprijatelja“ 45., 46., 47. godine o kojima mi je preporučeno da ne „čeprkam“ i to od koga? Od onih koji prigodničarski uzvikuju „Za dom“.

Proces nastajanja samostalne Hrvatske odvijao se godinama. Kroz taj proces stradavali su mnogi hrvatski domoljubi često i na žalost i zbog izdaje. Spomenuh, eto, te godine neposredno poslije Drugog rata za Hrvate koji su na različite načine izbjegli „Križni put“ ili neka „usputna“ stratišta kojima, kao i onima iz župe Viduševac, mjesto grobišta niti klipom zabijenom u zemlju nije označeno. Teško su, na sreću samo robijom, stradali i „proljećari“ misleći da su te 70-te pravo vrijeme. Pravo vrijeme bijaše samo za izdajnike koji su umjesto „škuda“ dobili sinekure. I tih se vremena sjećamo.

A bilo ih je. Jednog od tih događaja prisjeća se i sigurno najpoznatiji, svrstali su ga u konzervativne, sudac u bivšoj Jugoslaviji Branko Košutić poznat po 11 smrtnih presuda koje je izrekao kao sudac sisačkog Županijskog suda. Sudac Košutić se, tako, prisjeća događaja u kojem je sudio kao zločina iz nacionalističkih pobuda. „Možda je najdrastičniji slučaj kada sam 1972. osudio petoricu Srba iz okolice Siska zbog ubojstva jednog Hrvata isključivo iz nacionalističkih pobuda, od čega su trojica dobila smrtnu kaznu, a dvojica desetogodišnju robiju. Zločin se dogodio u Banskom Grabovcu, gdje se 27. srpnja slavio Dan ustanka Hrvatske i okupilo se nekoliko tisuća ljudi, uglavnom srpske nacionalnosti. Među njima se našao i Đuro Papeš, Hrvat iz okolice Petrinje kojeg je na proslavu pozvao prijatelj. Trojica lokalnih mladića su po govoru shvatili da nije Srbin i počeli su tražiti da izgovara riječi čavao i čekić, kako bi po izgovoru dokazali da je Hrvat. Nitko od oko dvije tisuće okupljenih nije mu pomogao i oni su ga natjerali da se skine gol, tražili su tetovirano slovo “u”, a kada nisu našli ništa, počeli su ga mlatiti dok nije izdahnuo. U tome su im se priključila još dvojica mladića, a jedan od ubojica bio je Ranko Bakrač, unuk banijskog narodnog heroja i partizanskoga generala. Tako izmrcvarenog Papeša ostavili su na željezničkoj pruzi i presudio sam da je to ubojstvo iz niskih nacionalističkih pobuda, tako da su izrečene tri smrtne kazne. Dvije smo, Nikoli Drlji i Stanku Markišu, ubrzo zatim preinačili u dvadeset godina strogog zatvora, a treću je Mihajlu Kuloviću potvrdio i hrvatski vrhovni sud, međutim Vrhovni sud u Beogradu smanjio ju je na 20-godišnju zatvorsku kaznu. Koliko znam, Kulović je odležao 19 godina i naposljetku ga je 1991. pomilovao Franjo Tuđman“

Sijeća li se itko osim njegovih najbližih nesretnog Đure koji je, možda, povjerovao u priču i hrvatskih političara o „bratstvu i jedinstvu“ i vjeru platio glavom? Naravno da ne. Mislite li da bi danas oni najglasniji s hrvatske političke scene možda tada propovijedali bratstvo i jedinstvo a danas euforično prigodničarski euforično viču: „Za dom!“ stali na čelo postrojbe te odjurili braniti tamo neki Prnjavor, Čuntić, Zamlaču, Skelu?  Imali su priliku pa ih pobrojite koji su to učinili. Ja ih nešto baš i nisam vidio ali ću ih čuti: „Ne čeprkaj budalo.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here