Svaki dan je nova nafaka – jedna obitelj je u iščekivanju trajnog odlaska iz Hrvatske

Autor:Miroslav Šantek
Daniel Pavlić je osoba poznata mnogim stanovnicima SMŽ (a i šire) prvenstveno po svom neumornom kulturnom djelovanju. Inicijator je i osnivač mnogih događaja-posebno vezanih za revije filmova, nepopravljivi je zaljubljenik u prirodu, pionir borbe protiv odlagališta nuklearnog otpada koji je čini se gotova stvar.. – on je jedan onih ljudi koji nije imao straha izraziti svoje stavove i neslaganja s lokalnim i širim krugom političara, on je čovjek kojeg sa svojom obitelji daljni život čeka daleko od njegove voljene rijeke Une i malog gradića na samom kraju Hrvatske Kostajnice. U tom gradiću je zbog situacije oko koronavirusa trenutno prikovan i zarobljen i čeka trenutak da se situacija smiri i da ode prema Nizozemskoj. A nafaka – to je riječ koja može imati puno značenja. Neki je prevode kao sudbina, a sa Danielom smo popričali o mnogim stvarima.
KORONAVIRUS I TRENUTNI NAČIN ŽIVOTA U HRVATSKOJ KOSTAJNICI
Prije corona virusa Hrvatska Kostajnica nije imala baš puno stanovništva koje ste mogli vidjeti na ulici, sada ga je još manje. Tako da je Kostajnica i ostatak našeg Pounja idealan za život u izolaciji. Možete slobodno hodati cestom, jer je prava rijetkost sresti nekoga na ulici. Jednostavno ovdje više nema stanovništva koje bi pravilo gužvu na cesti. Grad je pust, a kada je bio zatvoren promet među gradovima i općinama naše županije, bila je rijetkost naći auto na cesti. Samo su patrolirali policajci, tako da smo mogli skužiti i koji su to civilni policijski auti. Nepotrebna informacija, ali u doba dosade nekom može biti i korisna. Šala.
Inače je predvečer i rano ujutro puno životinja po ulicama samog središta naše Kostajnice. Tako sam dosad u šetnji s psom vidio mnoštvo kuna, lisice, te srne koje se spuste u grad s obližnjih brda. Pravi suživot čovjeka i životinja.
Granični prijelaz ne radi, što je po prvi puta postalo tako čudno, osobito vikendom kada je bio aktivan shoping turizam. Sada je most prazan. Nitko ne odlazi u kupovinu preko granice, a nekoliko trgovina koje imamo u gradu zadovoljavaju potrebe. Izbor je takav kakav jeste, no sada kada je naša županija konačno otvorila granice općina i gradova, može se barem otići do jednog od sisačkih ili petrinjskih trgovačkih centara po hranu i neke potrepštine, namirnice koje u Kostajnici nemamo.
SVAKODNEVNA RUTINA ŽIVOTA
Moja obitelj i ja provodimo dane od danas do sutra. Ništa više ne planiramo na dugoročno jer smo uvidjeli da se takvi planovi izjalove. Ujutro kada se probudimo, supruga radi od doma po zaista ludim uvjetima jer imamo stan od tridesetak kvadrata. Za to vrijeme ja honorarno odrađujem neke projekte iz Zagreba, a Dalia nam ima on-line školu. U cijelom tom kreativnom kaosu, mala Emilia juri po stanu kao što svi dvogodišnjaci čine, razbacujući igračke po podu.
Slijedi jedan od najstresnijih dijelova dana, a to je onaj za odlazak u trgovinu. Kako bih izbjegao jutarnje gužve, negdje oko podne pogledam s balkona stanje gužvi ispred dviju trgovina koje su mi u dohvatu pogleda. Onda jurim po namirnice s maskom i rukavicama. Poštujemo naputak, a i radi ostalih, jer kada kihnem zbog alergije na pelud ispod maske, uvijek se netko strese i pogledom me pokosi. Zatim juri van izbezumljen od straha koji je zavladao coronom. Nasmijem se i kažem kroz masku da je to alergija!
Kako mi je brat dobio otkaz zbog krize, kao profesionalni kuhar, koristimo ga da nam pravi ručak. On je majstor koji iz nekoliko jednostavnih namirnica napravi pravo kulinarsko čudo. Stoga smo počeli iz dosade, ali kreativnosti snimati kratke video radove s njegovim receptima. Ponekad s kuhanjem uleti majka, pa brat, pa supruga i mi imamo pravi serijal na youtube kanalu pod naslovom Bold Chef. Danas smo fiš paprikašom nahranili nekoliko obitelji. Sutra pečemo pitu od sira i koprive.
Popodne koristimo kako bi otkrili ljepote ovog našeg zaboravljenog kraja. Na biciklima putujemo po nekim šumskim putevima, hodamo po brdima i šumama, a evo danas smo baš posjetili Zrin. Svi se dobro družimo i kako moja Marina kaže: Ovo je pravi blagoslov jer mi ne trebamo frizere, silne gužve i urbani život pun napetosti. Mi trebamo prirodu i suživot s njom.
Navečer se opustimo šetnjom uz Unu s našim psom Keltom, a onda kada djeca zaspu, pogledamo kakav dobar film s Internet platformi koje su otvorile svoje baze baš zbog covid-19 krize.
Počeo sam pisati i društveno angažiranu poeziju, pa tko zna, možda u ovoj krizi nastane i neki novi roman. Ponekad me naljute postupci vlastodržaca koji iritiraju svojim postupcima kao što su rezanje stabala ili demonstracija nepotrebnih postupaka kako bi pokazali svoju moć koju su stekli političkim putem. Onda pomislim da lagano odbrojavam dane mog života u ovom gradiću, pa samo odmahnem rukom. Preživio sam rat, pa mogu i ovo, barem ne padaju granate.
Kada se čujem s prijateljima iz Španjolske ili Italije shvatim da ti ljudi ne mogu izaći ni iz zgrade. Npr. u Moskvi kada idete izvesti psa van da prošeta ili obavi nuždu, morate izvaditi QR propusnicu. Mislim da smo mi ipak puno lakše prošli s ovim mjerama nego što su neke zemlje. Nije nešto drastično da nam fali sloboda, toliko je neistraženih tajanstvenih mjesta naše regije, pa svakim danom idemo u nove avanture. Ne trošimo ni financijska sredstva puno. Priroda nam uvijek može ponuditi hranu, tako da sada koristim sva ona znanja iz knjiga i filmskih serija o preživljavanju s prirodom. Srećom, nemamo potrebe za frizerima, tako da se šišamo sami doma.
Sve u svemu, nismo pali u očaj i strah, nego smo odlučili izvući iz svega ovog ono najbolje.
ODLAZAK U NIZOZEMSKU
Moram priznati da u jednu ruku jedva čekam da odem jer moram misliti na financijsku egzistenciju. Od ponedjeljka, 27.4. sam službeno nezaposlen što znači da više nemam sigurnih prihoda. Moram se boriti za egzistenciju. Pokušavam pronaći privremeno neki posao jer sporazumnim otkazom nemam pravo na financijsku naknadu s Biroa za zapošljavanje. Znači, moram naći neki privremeni posao dok se na stvori prilika za odlazak u Nizozemsku. Vjerujem da ni gore neće biti sada bajna situacija, jer su i Nizozemci otpustili puno radnika, a kultura i turizam kao sfere posla, još dugo neće biti u funkciji. Moj odlazak će biti odlazak u neizvjesnost, no bolje je i tako nego ostati i dalje trpjeti nepravdu koja se događa u našoj zemlji. Sada sam u ovoj krizi vidio i narav nekih ljudi koji su me duboko razočarali, tako da sam još više dobio vjetar u leđa da zajedno s obitelji odem sjevernije u državu čiji jezik vjerojatno nikada neću savladati u potpunosti. No, biti ću sretan, puno sretniji nego što sam ovdje.
SEFF (SMARAGDNI ECO FILM FESTIVAL) I RASTANAK OD OVOG MALOG DIJELA SVIJETA
Mislio sam ove godine pauzirati festival, jer mnogi svjetski festivali su otkazali svoje djelovanje. U razgovoru s Nebojšom Borojevićem sam shvatio da mogu napraviti virtualno izdanje. Otvorio sam natječaj za filmove i trenutno mi pristižu filmovi iz cijelog svijeta. Pitao sam prijatelje iz Kolumbije, Španjolske, USA i Japana da mi budu žiri, na što su oni odmah pristali. U međunarodnom žiriju su mi vrhunski profesionalci iz svijeta filma, direktori festivala, ljudi koji su radili u kompanijama poput Paramount, Universal i DreamWorksa. Zatim sam kontaktirao Dubravka Matakovića da mi bude autor ovogodišnjeg 13. izdanja SEFF-a, a on je odmah pristao na to i jako me obradovao svojim viđenjem našeg festivala. Svi su oni pristali pomoći besplatno jer ove godine nemam sponzore niti pokrovitelje. Jednostavno sam se razočarao u sustav i nisam se htio javljati na natječaje. Na kraju ću pokazati svima da mogu napraviti međunarodni filmski festival bez i jedne uložene kune, a da može biti kvalitetniji od onih režimskih festivala koji svoja sponzorstva i pokroviteljstva računaju šesteroznamenkastim brojevima. Festival će se održati 21. lipnja u Centru mladih Ribnjak u Zagrebu kada ćemo proglasiti najbolje filmove u četiri kategorije. Žao mi je jedino što nećemo ove godine putovati biciklima, no brat i ja smo odlučili da ćemo uoči festivala biciklima proputovati kroz one najzaboravljenije krajeve naše županije kako bi ukazali da i u njima može biti dio našeg festivala. To će biti naš poklon banijskim zaseocima.
Mislim da će to biti jedan dobar završetak mog života u ovom komadu svijeta, ruba Europske Unije koji ništa nije posebno dobio sem odlagališta radioaktivnog otpada. Danas smo na Zrinu vidjeli pokidanu hrvatsku zastavu, tako da se i iz toga može zaključiti kakvu budućnost ima ovaj dio naše županije. Na žalost…

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here