Fur: Imaginarni portret Diane Arbus

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U ovo oporo vrijeme dogodio mi se film redatelja Stevena Shainberga  ‘Fur: Imaginarni portret Diane Arbus’ .

Za  čuvenu fotografkinju  čula sam još 70 tih godina  i od tada me fascinirala neobičnim radom.  Kako sam tada bila studentica povijesti umjetnosti zanimali su me neobični pojedinci unutar etabliranog umjetničkog svijeta. Diane je  bila baš takva. Fotografkinja koja umjesto ljudi ugodna izgleda prikazuje čudovišta i ružne groteskne marginalce , nudeći nam svijet otuđenja i izolacije (danas bolno prisutan), žrtava i nesreće. Iskreno i nesentimentalno prikazuje odbojne ljude. Prikaz je to jednog drugog svijeta,  touluse- lautrekovske atmosfere barova, karnevala (albino gutač noževa, čovjek jastuk za igle)  i  potresne atmosfere mentalnih ustanova s Goyinih slika.

Govorila je da kamera ima moć normalne učiniti abnormalnima, pa je i sama svugdje pronalazila patnju i izvitoperenost. Fotografirala je nakaze, ali ostaje neodgovoreno pitanje jesu li  one bile svjesne svoje  grotesknosti. Tragično je što na fotografijama dominira distanca, a ne bol, jer oni su veseli prihvaćajući se takvima kakvi jesu. Diane ih dapače hrabri u njihovoj nezgrapnosti. Gledajući direktno u kameru,  u frontalnoj pozi izgledaju još čudnije i poremećenije. Rekla je da ju je fotografiranje nakaza strašno uzbuđivalo.  Obožavala sam to, dodala je.

Činjenica što se 1971. godine ubila jamči  iskrenost njena djela, a ne voajerizam. Empatiju, a ne hladnoću smatra Susan Sontag. Samoubojstvo dokazuje opasnost tih fotografija  za nju, jer je prekoračivši granice postala žrtva radoznalosti.  Ističe da je fotografirati surovo i podlo. Dokumentirajući stravičan podzemni svijet nije namjeravala ući u njega i u njegov užas . Ipak se radi o privatnim životima i privatnoj patologiji . 60 tih godina prisustvo tih ljudi uzimalo se  s uživanjem  (Fellini ili underground stripovi). S. Sontag ističe da Arbus  koristi Warholovu estetiku, ali s tom razlikom što je ranjiva i pesimistična , ne poigrava se užasom  i ne ismijava ga. Njeno je djelo protiv javnog i konvencionalnog, a za privatno i ružno. Kad sam ovih dana dobila film Fur: imaginarni život Diane Arbus  vratila su mi se sjećanja na davno vrijeme prvog susreta sa autoricom i njenim djelom. Nisam se začudila vidjevši da je glumi Nicole Kidman. Otprije znam da je najbolja u zahtjevnim ulogama. Meni je najdraža u filmu Sati, gdje glumi Virginiju Woolf. Za tu je ulogu 2003. godine nagrađena Oscarom. Lik Diane Arbus donosi uvjerljivom snagom i senzualnom erotikom uz Roberta Downeya jr. koji igra  Lionela Sweeneya. Sjajna je kao nesigurna, ali odlučna žena koja sve stavlja na kocku: bogatu obitelj, odanog muža,  djecu. Ima neke posebnosti u miješanju fikcije i činjenica. Nekoć sramežljiva žena postaje jedna od najoriginalnijih umjetnica 20. stoljeća. Neobičan je  čovjek oživljava i kroz njegov život počinje živjeti svoj. I opet smo u aktualnom trenutku imitacije života koju sada živimo. Vjerovatno me je ta analogija  natjerala da nakon skoro dva mjeseca i života u izolaciji napišem ovaj tekst.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here