Istraživanje zavičaja: Od izvora do ušća kroz tajnovita mjesta vila i vilenjaka, preko Žinićevog mosta, Petrinjke…

Autor: Marjan Gašljević
Samo jedan prelijepi, topli dan zadnji u ovogodišnjem travnju i „milost“ učiteljica koje su poštedjele moje malce od „velike“ zadaće ostavio nam je cijelo poslijepodne za slobodne aktivnosti. Bilo je dana kada smo i po pet „pravih“ sati radili školsko gradivo za taj dan a uvijek bi preostali dio dana iskoristili za boravak u prirodi koji bi iskoristili za uživanciju i učenje onog što će samo djelomično sresti u učionici. U prtljažnik automobila nagurali bi bicikle za destinacije podalje od Siska i onda „istraživali“ okoliš što biciklima što pješice. Dok smo bili ograničeni na sisačke „granice“ uzduž i poprijeko smo istražili Lonjsko polje. Bogatstvo flore i faune, lokvi, bara, jezeraca, potoka, riječica i rijeka uvijek je ispunilo vrijeme prelijepim saznanjima i slikama. Istražili smo i Odransko polje pristupivši mu i s istoka i zapada, sjevera i juga. Jurcalo se za ždrebadi, telićima, prasićima. Šetali smo s rodama. Pokušali pružiti prvu pomoć zbunjenoj zmiji koja je nesretno završila pod kotačima automobila, pričali sa žabama, dozivali ribice i pokušali uzjahati kravu. Luce je pljusnula u Savu pokušavajući dozvati skelara za prijevoz „prijeko“, Matko je samo zagazio do koljena u lovu na fazana. Istražili smo Rakovo polje, Kupu u Drenčini i bunkere na topničkom položaju u Jazveniku.
Danas smo, pak, obzirom da su općinske granice postale propusne, posjetili uvijek atraktivnu destinaciju – Viduševac. Obići parbaku i razveseliti je u njezinim poznim godinama velika je radost a u okolici Viduševca u zaostatku smo s bezbrojnim istraživanjima koje, ili nismo započeli ili završili.
Kako svaki kutak u okolici Viduševca ima neku svoju priču od kojih sam pokoju već ispričao i na ovim stranicama a, više, unucima, zanimljivo je posjetiti ta, uglavnom, „strašna“ mjesta na kojima su svoje nepodopštine izvodila razna čudna bića i ponoviti priču na licu mjesta. Skočili smo, dakle, na bicikle i danas krenuli od izvora do ušća potoka Klimavca koji izvire ispod istoimenog brijega.
Ispod izvora Klimavca smo nedavno istraživali mjesto gdje je zakopano tursko blago negdje pored neobičnog zdenca Bukovca ispod brda Gradine. Tu, nedaleko, istraživali smo i mjesto jednog malog, neobičnog mlina od kojeg su ostali samo betonski tragovi. Mlin kao mlin, zdenac kao zdenac uvijek imaju svoje tajne i svoje priče. Zna se da i mlinove i zdence čuvaju vile i vilenjaci najčešće u dosluhu s mlinarom pa uvijek ima nekih događanja. Kako zadnji put usprkos intenzivnom istraživanju nismo otkrili mjesto zakopanog blaga svejedno smo produžili dogovorivši se da će mo jedan cijeli dan posvetiti traženju blaga uz aekvatan alat.
Oko Žinićeva mosta kojeg smo već više puta istražili i gdje su Matko i Luce „nešto čudno čuli“ a Matko je našao čak i jednu cipelu čovjeka kojeg je „neki dan nevidovnica bacila u potok baš na tom mjestu“. Pred jakim travanjskim suncem i nevidovnice su ostale dosljedne sebi. Nismo ih vidjeli a nije ništa niti šušnulo.
Dalje niz potok dolazimo do „najkritičnijeg“ mjesta – Petrinjke. Na tom mjestu dešavale su se, uglavnom skoro sve nepočude o kojima se priča i pričalo. Od Markana koji je za debelog mraka naišao na to mjesto i vidio desetak bijelih žena kako peru robu pa ih zazvao. Kako mu nisu odgovarale puknuo je iz kubure da ih prestraši. Kako je puknuo žene su nestale i njemu su isti tren poispadali svi zubi (tada još nije bilo gebisa). Petnaestak metara od potoka i mosta raskrižje je tri puta. Putovi su danas jedva prepoznatljivi jer je okoliš preuzeča šuma i šikara ali je poveliko raskršće u savršenom travnatom tepihu kao stvoreno za vilinski ples. Tu je, naime, za debelog mraka Ivša bacio nož prema kolu koje se vrtilo na raskršću. Kolo je stalo i nestalo a nož je okrvavljen pao na tratinu. Ivša je ujutro vidio da je, i ako mlad, potpuno posjedio. Istraživali smo međutim ništa „neprirodno“ u ovoj bajkovitoj prirodi nismo uočili. Luce je prelazila potok preko nekih srušenih vrba da bi je Matko mudro upozorio: „Ako padenš u potok nemoj reči da te je nevidovnica gurnula.“
I Krivajski i Brijenski most su mjesta čudnih događanja. Od svih čuda vidjesmo jedan zmijuljak, jato gusaka i pataka koje su nas ljutile jer su „plašile“ bića koje smo željeli uočiti.  Ništa, samo bezbroj žaba u svim veličinama koje nam nisu bile zanimljive.
Preko nekoliko kaskadica Klimavac se ruši u rijeku Glinu. Predahnuli smo na visokoj obali i krenuli Glinom uzvodno do našeg omljelog mjesta. Našeg mlina sagrađenog davne 1888. godine po našem čukundjedu koji je, od drvenog prerastao u „moderni“ zidani mlin prvenstveno zbog stradanja, prvo u poplavi na prijelazu stoljeća a onda u Drugom ratu kada je zapaljen pa konfisciran. Kada je sudskom odlukom mlin vraćen obitelji uređen je i bio u funkciji do nesretne 91. kada su mu paljevinom „presuduli“ srpski pobunjenici koje je isti taj mlin više od stoljeća hranio.
Mjesto je to gdje sam proveo veliki dio djetinjstva igrajući se na Rijeci i oko mlina. Sjedeći na razvalinama mlina koje pomalo ali sistematski preuzima raslinje predahnuli smo uz priče o vilama Rusalkama koje su češljale raskošne kose na „graji“ i igrale se na mlinskom kolu. Tu „graju“ Glina je davno razvalila ali ostatci čine zanimljive kaskade u kojima je igra, usprkos hladnjikavoj vodi, doživljaj.
Sunce je počelo tonuti u guste, zazelenjele vrbake a mnogobrojne ptice pojčavale su pjev. Vrijeme je da se „zauzdaju“ bicikli i krene kući. Jedva sam pratio svoje male bicikliste došavši u iskušenje da pozovem pomoć da me odvezu do kuće. I dok se čekala večera ostatak neizmjerne energije trošilo se na našem malom igralištu iza kuće jureći loptu i psa Bobija koji se je, kao i sam, ubrzo „predao“. Sunce je klonulo pored svetog Franje. Iza živice zalajao je srnjak a iz trave javio se i fazan. Tko to može platiti? A toliko nam je još ostalo za istražiti. Sljedeći sunčani dan je, sigurno, naš.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here