Teško je povjerovati u to kad se danas pogleda to mjesto, ali tako je bilo: Ovdje su se ljudi družili i voljeli

Autor:Miroslav Šantek
SVIJET JE DOISTA izgledao lijep u to vrijeme. Blještao je kao odbljesak srebrne folije na suncu koja je čuvala obrok koji smo pojeli. Kulen od najbolje i Prve hrvatske tvornice salame obogaćen sirom između žemlje. Pušio se sarajevski Marlboro, a pilo se pivo iz grada s četiri rijeke.Svijetom i Petrinjom slušali su se bendovi tipa Simple Minds, Dire Straits, U2.. a taj bljesak mladosti sredine osamdesetih pamtim kao da je bilo jučer. Cijela srednja škola je tradicionalno , baš kao i sve osnovne išla s početkom jeseni “u kestene”. Cipelcugom u šume Hrastovačke gore. Na stotine učenika razletilo bi se šumom, skupilo kestena u velike vreće od krumpira, popelo se na drvenu Piramidu, a pri povratku kući odigrali bi nogometnu utakmicu na jednom vrlo zanimljivom mjestu pored rječice Utine.
Prirodni biser petrinjskog kraja – Utina
Ljudi često unište nešto lijepo. Ovdje je bio bazen u koji se moglo skakati i kupati do mile volje.
BILA JE TO KUĆA pored obale. Zidano zdanje na čudnom i osamljenom mjestu. Tik uz rječicu i na rubu velike šumovite uzbrdice. Pored te kuće nalazila se velika pokošena livada idealna za mali nogomet, a ispred kuće je bila postavljena brana u Utini koja je stvorila pravi prirodni bazen u kojeg se uskakalo s terase kuće ili sa posebno izgrađene skakaonice. Da stvar bude zanimljivija, vlasnik je napravio i velike zidane ribnjake u produžetku cijelog tog kompleksa.Danas,kad se malo bolje razmisli, ovaj privatni posjed je bio preteča turizma kakav je moguć na ovim prostorima. Ovdje se moglo roštiljati do mile volje, kupati i sunčati, baviti se sportom, obilaziti okolne šume, uživati u prirodi i gledati jata riba kako se brćakaju na suncu. Mnogi Petrinjci pamte lijepe trenutke na ovom mjestu. A onda je došao rat i sve je uništeno, zapaljeno, opljačkano i zaboravljeno. Svaki rat kad tad prođe, pa je tako i ovaj, ali neke stvari se nikada više ne oporave i ostanu samo u sjećanju.
Ostaci betonskih ribnjaka
Od kuće su ostali samo temelji i terasa
RANO JE PROLJEĆE 2020. Ostaci ovog kompleksa se jako dobro vide s desne strane ceste Cepeliš – Pecki. Betonske građevine na Utini su ostale još uvijek žive. Same i žalosne. Od kuće je ostao samo temelj, a obrisi ribnjaka su vidljivi. I skakaonica sa stepenicama se uspinje prema nebu. Stairway To Heaven. Bazena odavno nema, nema ni brane, a Utina ide dalje svojim putem. I ona je žalosna. Nekad su je posjećivali ljudi. U velikom broju. Družili se i voljeli. A onda su to prestali raditi.

 

Stepenice koje vode direktno u nebo
Ljudi ovdje nema već skoro trideset godina,ali doselili su se drugi stanovnici – dabrovi.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here