ONIMA KOJI BJEŽE

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Mediterraneo je film (snimljen 1991.) redatelja Gabrielea Salvatoresa posvećen  onima koji bježe. Dobitnik je Davida di Donatella, najvažnije talijanske filmske nagrade, a 1992. je dobio Oscara kao najbolji strani film.

Meni je on jedan od najljepših filmova uopće. Kad sam ga neke večeri ponovo gledala, prisjetila sam se koliko mi je značio tih ratnih godina. Tada sam žudila za mirom i pacifizmom i sve takvog štiha bilo mi je terapija.

Mediterraneo je pacifistički i antiratni film. Atmosferom podsjeća na Fellinijev Amarcord: savršen spoj jednostavne priče, prelijepih mediteranskih pejzaža i bizarnosti koju samo život može ponuditi, a talijanski majstori maestralno prikazati. Salvatores izvrsno portretira likove: Strazzabosco (čudan tip s mazgom Silvanom, a kasnije Garibaldijem), smiješna braća Munaron za koje vrijedi uzrečica hvali more, drž’ se kraja, robusni general Lo Russso, nadređen, a uvijek spreman pomoći običnim vojnicima, Noventa, arhetipski lik talijanskog dezertera i pisac ljubavnih pisama s predumišljajem koja ne stižu do žene za kojom žudi, Farina običan mali (nizak stasom, ali velikog srca i plemenite duše) čovjek odan svom zapovjedniku. Spletom okolnosti završe na grčkom otoku duhova Mighisti. Čini se da je bez stanovnika, ali to je samo privid. Savršenom montažerskom čarolijom razmaknuvši viseće bijele plahte koje se suše, pojavljuju se stanovnici: samo djeca, žene i starci jer su Nijemci uništili kuće i brodove, a deportirali muškarce. U toj idili ostaju od 1941.-43. potpuno nesvjesni događaja koji su se u međuvremenu zbili, jer odmah po dolasku oštete radio-stanicu, jedinu vezu sa svijetom. Dočekuje ih neprijateljska parola: Grčka je grob Talijana. Nižu se komične situacije i dijalozi: razmišljaju što raditi, pa Lo Russo onako vojnički predlaže kopanje rovova, a na pitanje zašto, odgovara da bi ih mogli zatrpati. Vojnička čast ogleda se u stavu tko dirne ženu, kokoš ili pijetla bit će krivično kažnjen. Otok zaborava na kojem će se udomaćiti i sprijateljiti sa lokalnim stanovništvom podsjeća ih da su pod fašizmom sve dobre stvari zabranjene: tu se zaljubljuju, pomažu stanovnicima u svakodnevici i čekaju da se situacija na neki način razriješi. Minimalni preduhoviti dijalozi stvaraju ugođaj raja na zemlji. Divna je scena oslikavanja mjesne crkve svecima sa njihovim fizionomijama (ostaju ovjekovječeni u jednoj od najduhovitijih metoda simulacije). Kad dođe vrijeme povratka, Ferina odluči ostati uz prelijepu Vasilisu, što je homage ljubavi i energiji erosa, te pobjeda nad destrukcijom i tanatosom. Dirljiva je slika povratka zapovjednika na otok tridesetak godina kasnije, da posjeti starog prijatelja Ferinu kojem je umrla žena. Lo Russo je već tamo, jer je razočaran tijekom postratnih zbivanja u Italiji shvatio da je pravi život ovdje.

U posveti s početka teksta prepoznala sam našu današnju situaciju. U borbi i bijegu od nevidljivog neprijatelja, maštam o običnim stvarima: ljetu na Ravi, druženju s prijateljima i slobodi kretanja kroz putovanja koja nikad ne prestaju.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here