Prvi dan škole

Autor: Aleksandar Olujić

Danas se napokon dogodio „postkoronarni prvi dan škole“. Prema procjenama na nastavu je u škole došlo manje od 2 (slovima: DVA) posto učenika! Analiza Sindikata hrvatskih učitelja provedena u 551 osnovne škole u Hrvatskoj pokazuje kako je u školu došlo svega 1,77 posto učenika.

Povratak dijela učenika i djece predškolske dobi u školske klupe i vrtiće tema je o kojoj se već danim raspravlja u javnosti. Ideja, način na koji se to treba napraviti, a pogotovo uvjeti koji su stavljeni pred djecu i roditelje, izazvali su veliko protivljenje i kritike su pljuštale sa svih strana. Ministrica se branila argumentima kako je taj korak u interesu oživljavanja privrednih aktivnosti, te da roditelji koji rade moraju imati mogućnost poslati djecu u škole i vrtiće, epidemiološkim mjerama, isticala je kako je procjena stručnjaka da djeca nisu ugrožena skupina, potrebu da djeca postepeno krenu u školu…

Najnezadovoljniji ovom odlukom su svakako roditelji na koje je ministarstvo prebacilo svu odgovornost za njihovu djecu. U posvemašnjem kaosu poluinformacija i kontradiktornih izjava oni su trebali donijeti odluku koja se tiče ne sam obrazovanja nego i zdravlja njihove djece. Poslati dijete u školu (vrtić) ili ne? Ako je u startu je bilo jasno da velika većina roditelja to neće učiniti čemu onda provođenje toga na silu? Osim toga, ako nema nikakve opasnosti za djecu i nastavnike zašto onda ne idu svi a ne samo učenici do četvrtog razreda osnovne škole? Pitanja na koje nema prihvatljivog odgovora je puno. Današnji podaci o broju učenika koji su došli u škole samo su definitivna potvrda promašenosti te odluke, iako nitko nije očekivao da će odaziv biti ovako mali.

Ovo je, bez sumnje, veliki udarac za ministricu Divjak i Ministarstvo obrazovanja u cijelosti. Koliko su u Ministarstvu razočarani zorno pokazuje izjava glavnog savjetnika ministrice Marka Košičeka koji je rekao kako je neugodno iznenađen (navodnom) kampanjom protiv odluke o povratku u škole. „Ovo se pretvorilo u natjecanje koja će županija imati manje učenika u školi“, istaknuo je u svom komentaru u emisiji „U mreži prvog“ Hrvatskog radija. Ministarstvo očito razloge slabog odaziva traži drugdje, a ne u svom dvorištu.

No, je li za donošenje ove ishitrene odluke jedini krivac Blaženka Divjak i njeno Ministarstvo? Sigurno da nije. Ovaj igrokaz samo je dio puno dublje priče kojoj svjedočimo već dugo i može se gledati u sklopu stanja u našem obrazovanju. Odgoj, školstvo i znanost su bili i ostali zadnja rupa na svirali naše države, a u mandatu ove Vlade je ovaj resor od samog početka služio za političke igre i igrice. Međusobna podmetanja nogu, prepucavanja, forsiranje nekakve nazovi reforme…, da bi sve kulminiralo sa najdužim štrajkom prosvjetara u povijesti RH, te potom ovom nesretnom korona krizom. Iako su svi u početku on-line i TV nastave bili spremni progledati kroz prste nedostacima koji su isplivavali na površinu, pravdajući sve kriznom situacijom s kakvom se do sada nitko nije sreo, poslije ovog debakla svima je valjda jasno da se Ministarstvo, da se blago izrazim, po tko zna koji put nije proslavilo.

Iako se za navodnu opstrukciju najviše proziva zagrebački Gradski ured za obrazovanje koji se otvoreno protivio ovakvom povratu u školske klupe (mislim da ne treba trošiti riječi o „ljubavi“ između ministrice Divjak i gradonačelnika Bandića), niti u drugim dijelovima „lijepe naše“ odaziv nije bio bolji, dapače. Rezultat je to očitog nepovjerenja građana u sustav sagrađen na razvalinama resora u čijem su miniranju sudjelovali mnogi.

Sreća u nesreći je to što su naša djeca dovoljno pametna i sposobna nadoknaditi ono što im je zbog svega ostalo uskraćeno i da će kao i uvijek imati podršku učitelja, profesora i drugih prosvjetnih radnika u čiji se entuzijazam i stručnost uvijek moglo pouzdati. Uostalom, naše školstvo jedino zahvaljujući toj simbiozi učenika i učitelja i opstaje.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here