Dumbović o prodaji petrinjske kuće na moru

Autor:Miroslav Šantek
Danas se službeno pojavila obavijest o objavljivanju natječaja za prodaju odmarališta Punat. Možete ju pročitati klikom na ovaj link : Natječaj za prodaju odmarališta Punat
Da, to je ona čuvena petrinjska kuća na moru na otoku Krku. Ona živi u uspomenama mnogih Petrinjaca koji su ljetovali na tom mjestu u ona neka druga,socijalistička vremena, kad je Petrinja očito bila puno gospodarski jača i potkovana novcem nego danas jer je mogla kupiti kuću na moru, uređivati je, održavati i u nju dovoditi svoje građane na ljetovanje. Mnogima ta kuća fali. Mnogi se pitaju što se s njom dogodilo, zašto se ne popravi, obnovi i ponovno da na korištenje Petrinjcima, a mnogi nemaju pojma ni da postoji. U svakom slučaju ona se može svrstati i u neke tabu teme koje su sve dosadašnje gradske vlasti pokušale sakriti i o njoj se nije puno govorilo. Nitko medijski u glavu nije pitao nekog gradonačelnika – tko to doslovce, zajebava Petrinjce i zašto je propala kuća njihovog djetinjstva, a sve gradske vlasti su dignule ruke od nje i nisu je popravile, a nisu je uspjele ni prodati. Ta kuća je definitivno propast petrinjskih politika.Tek s dolaskom aktualnog petrinjskog gradonačelnika Darinka Dumbovića počelo se nešto ozbiljnije razmišljati o njoj i mogućoj obnovi ali je to izgleda bilo prekasno. Porazgovarao sam s njim i otvoreno ga pitao kao građanin tko tu koga i zašto je to ovako završilo.
To je ključno pitanje svih pitanja – kaže Dumbović. To je pitanje, sentimentalnosti i vezanosti svih generacija i neizbrisiv trag jednog druženja i zajedništva ljudi koji su u tom vremenu boravili u njoj.Radi se o tristotinjak kvadrata koje bi trebalo staviti u funkciju a to je nemoguća misija. Sa svojim timom smo se mučili puno vremena, izradili projekt obnove i postavljanja objekta sa svim standardima koji se nameću i onda smo nakon traženja sa svih strana shvatili da ga ne možemo apliciirati da dobijemo novac – puno novca treba za obnovu odmarališta. Više puta sam osobno išao vidjeti kakvo je stanje i ono je katastrofalno, pogotovo iznutra, a zgrada je derutna do krajnjih granica. Dobar je pokazatelj da objekt po procjenama ne vrijedi trenutno više od milijun i 150 tisuća i mi smo to mogli prodati, ali ja sam rekao da se odustane i da se traži više novca – barem milijun i 700 tisuća. Ispod ju ne damo.
Kad je sve to propalo
Ova kuća, nekadašnji ponos Petrinje je davno prekrižen. Politički, još prije 25 godina. Tko bi ju prodao recimo devedesetih ili dvijetisućitih izgubio bi političke poene i zato se i nije govorilo o njoj, a kako vidimo nikad se nije ni razmišljalo da se obnovi. Tek prije pet, šest godina kad sam sa svojim timom radio na problemu obnove odmarališta, pojavile su se i mnoge udruge koje su nudile svakakva rješenja za ovaj problem i ja sam ih sve primio i saslušao. Neke su imale i zamisli, kao gospođa Palma Miličević i Udruga IKS i ja sam im rekao da će Grad Petrinja im dati kuću ali pod uvjetom da naprave sadržaje i isplativost za 365 dana u godini. Jer ako mi uložimo 3 ili više milijuna u obnovu objekta taj novac mora biti isplativ, pogotovo na ovako mali prostor koji je malo veća obiteljska kuća koja može imati neke svoje pansione, ali to je nedovoljno za isplativost i standarde koji se nameću. Zajedno smo se ubijali da nađemo novac preko raznih fondova za ulaganje u kuću, ali ga nismo našli. I da se sutra pojavi priča s nekom udrugom da bude partner s Gradom i koja bi aplicirala i donesla novce – odmah bi pristao.
Zašto kuća ne može u Intervencijski plan
Nažalost, problem je lokacije. Da je kuća na petrinjskom području odmah bi napravili projekt za nju i ne bi bilo nikakvih problema. Ja je ne bi nikada stavio na prodaju, uredili bi je i oživjeli, ali svi EU projekti inzistiraju da sve što se projektira, gradi ili obnavlja bude na području Grada Petrinje.Čak smo probali razgovarati o nekom partnerstvu sa ljudima iz Punata i tamošnjih gradskih vlasti, ali nitko nije bio zainteresiran. Probali smo baš sve, ali nitko nema novaca, kao ni Petrinja, tako ni Punat. A kuća sve više propada i nećemo imati ni novaca za njeno bilo kakvo održavanje postojećeg stanja koje će biti sve gore i nažalost, moramo je prodati. Sve što se financira mora biti finacijski održivo. Sve ostalo je magla. Ne može svaki građanin imati kuću na moru. Ni siromašan grad ne može imati kuću na moru, ali možemo i moramo napraviti standard djeci koja žive u Petrinji. Ona su najbitnija.
Auto koji na mjestu troši 70 milijuna litara
Svako tko danas sjedne na ovu vruću stolicu gradonačelnika u ovoj precentriliziranoj državi vrlo brzo shvati u kakvoj je situaciji. Moj prethodnik, pokojni Željko Nenadić je bio iz redova današnje oporbe u Gradskom vijeću koji i danas misle da nije vrijeme za prodaju, ali ni on nije znao kako se nositi s problemom te kuće koji je prije njega postojao godinama. Danas ga ja shvaćam jer je imao isti problem kao i ja. I on i ja smo sjeli u auto koji troši 70 milijuna litara na mjestu. Ne kreće se nikuda. Naravno, govorim o petrinjskom proračunu. On je oko 70 milijuna kuna i nije uopće razvojan i takav je sam sebi svrha. Od tog novca ni Nenadić ni ja nismo mogli graditi i ulagati u neke velike projekte već služi samo za podmirivanje svih onih koji žive od njega. Taj proračun ni ne treba gradonačelnika. A onda sam odlučio da ne želim biti kao moji prethodnici. Danas, u moje vrijeme je proračun viši za čak 6 puta. On iznosi 420 milijuna i nikad se nije ovoliko kao danas gradilo u Petrinji. Moj tim je napravio ogromne projekte i aplicirao na Europske projekte koji se ostvaruju. Iza mene će ostati neki trag i smatram se gradonačelnikom graditeljom. Sve to su mogli napraviti i moji prethodnici i podići ovaj grad na viši nivo, ali su se izgubili u ideologijama od kojih kako vidimo i nije bilo pomaka.Ja ovdje sjedim da bi dobio batina. Političkih batina i od građana i od svih drugih i od tog ne bježim. 
Foto:Maja Ostojić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here