“Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!” prve su riječi koje je u hrvatski eter izgovorila spikerica Božena Begović. Program je započeo 15. svibnja u 20:20 sati emitiranjem hrvatske himne, koju je na glasoviru odsvirao Krsto Odak. Nakon najave slijedio je govor ravnatelja dr. Ive Sterna. Te blage zvjezdane svibanjske večeri 1926. slušatelji su mogli čuti službeni bilten, klasičnu glazbu i na kraju 15-minutne novosti na frekvenciji 856,55 kHz. I dan danas galaktički vagabundi koji se zateknu 94 svjetlosne godine daleko od male zvijezde okružene s 8 i pol planeta mogu čuti metalik glas gospođe Božene upućen iz gornjogradskog studija smještenog u veži kućnog broja 9 na Trgu svetog Marka. Isti odmah poslije pozdrava mogu uživati u zvucima Lijepe naše, te se javiti direktno u program i tako potvrditi da krugovalna postaja i više nego udovoljava zahtjeve Ministarstva pošta i telegrafa o čujnosti u radijusu od 150 kilometara. Naći će se valjda i neki javni bilježnik da uknjiži taj fakat jer onaj originalni već dugo nije među nama.

Otada pa sve do današnjeg dana Hrvatski radio neprekidno emitira iz Metropole. Pažljivi galaktički slušatelji mogli bi biti iznenađeni velikim napretkom hrvatskog radija u nepunih stotinjak godina. Ne samo kvantitetom, već i kvalitetom. U gluhom svemirskom prostranstvu, gdje je tlak toliko beznačajan jer tek nekoliko atoma tumara besciljno u jednom kubičnom metru prostora, osamljenom će se galaktičkom lutalici titranje elektromagnetskih polja koja opisuju dinamičan i uzavreo život Metropole, a i šire, vjerojatno učiniti zavodljivim. Možda ih radoznalost nagna da razapnu svoja svemirska jedra i okrenu kormilo prema toj maloj zvijezdi s koje svaka 24 sata dopiru zvuci najljepše melodije, a između buja i raste život risan elektromagnetskim perom i odaslan kao pismo nepoznatom dalekom primatelju.

Teško da su očevi hrvatskog radija mogli i sanjati dalekosežnosti svojih postupanja, iako je temelje radio postaji postavila skupina uglednih intelektualaca i poslovnih ljudi, koja je u ožujku 1924. godine osnovala Radio klub Zagreb. Na čelu kluba bijaše astronom i fizičar Oton Kučera. Nakon dvogodišnjih napora, članovi Radio kluba uspjeli su pribaviti koncesiju i druge državne dozvole te utemeljiti Radio stanicu Zagreb, koja je prvih četrnaest godina bila u vlasništvu dioničkog društva. Nacionalizirala ju je 1940. godine Banovina Hrvatska i od tada kao nacionalno dobro služi različitim državnim ustrojima i ustrojiteljima.

Vjerujem da su utemeljitelji krugovala imali najbolje namjere kad su osnivali radio postaju Zagreb. I sebe bih mogao lako ubrojiti u poklonika većeg dijela od trenutno živućih 16 programa. Međutim kad malo bolje razmislim o svemu spopadne me neka nelagoda. Jeza. Što će se dogoditi kad jednog dana sve te svemirske protuhe stignu do nas? Moguće je da će neki od njih biti fina, gospodska stvorenja kakvim ih je zamišljao i Karl Sagan i njegova ljubica Ann Druyan. Ipak poučen nevelikim šezdesetogodišnjim životnim iskustvom lakše mi je pridošlice zamisliti kao fakinski raspoloženu škvadru sličniju Gremlinima. Možda će neki od njih biti prenosioci opakih boleština, virusa, priona. Vrag će ga znati što se sve može pokupiti na tim intergalaktičkim turističkim putovanjima. Možda odbiju poštovati obveznu karantenu ili izrečenu im samoizolaciju od dva tjedna. Nikad se ne zna.

Da odagnam strah palim Prvi. Prvi program Hrvatskog radija. Skoro će četrnaest sati. Vrijeme redovne konferencije za medije Stožera civilne zaštite. Nema boljeg lijeka nego jednu zabrinutost smijeniti drugom. Jedan strah drugim. Jednu još nerazrađenu i nepromišljenu fobiju odmijeniti drugom, poznatom i domišljenom; fobijom promišljanom već stotinama puta.

Četrnaest je sati. Hrvatski radio. Prvi program. Vijesti. U ponedjeljak se raspušta hrvatski Sabor. Slovenija je proglasila kraj epidemije. I Premijer i Predsjednik poklonili su se žrtvama poraća. Jedan u Hrvatskoj, drugi u Sloveniji. Ovaj potonji morat će odlučiti o jednom od četiri ustavno moguća datuma Izbora. Slijedi konferencija za novinare nacionalnog Stožera civilne zaštite. Čeka se javljanje uživo; s otvorenog. Otvorenog parkirališta.

Tehnički je javljanje s terena puno zahtjevnije od emitiranja iz studija. Često oni vani ne čuju one u studiju i obrnuto. Danas terenski novinari više ne koriste prvu riječ ikada izgovorenu brzoglasom: hello; rječicu za čiju upotrebu jedni okrivljuju Alexandera Grahama Bella, a drugi Thomasa Alvu Edisona. Halo. Prva ikad izgovorena hrvatska riječ koja je zatitrala eter više nije u upotrebi. Danas novinari kraj svog javljanja označuju imenom sugovornika. Radio Zagreb prva izvješća s terena započeo je već u  jesen 1926. Prvo izravno javljanje dogodilo se u studenom iste godine prilikom otkrivanja Meštrovićeva spomenika J. J. Strossmayeru. Ne postoji tonska snimka tog događaja, ali se iskreno nadam da nije išla onako kako obično idu prekooceanska javljanja iz Washingtona: Branka… Mislave… Branka… Mislave… Mislave… Branka…

Započela je konferencija! Broj zaraženih covidom-19 s današnjim danom dostigao je mističnu brojku od 2222 oboljela. Od jučer je preminula još jedna osoba. Za vikend neće biti javljanja uživo. Samo šturi brojčani izvještaj iz Stožera. Žalim nevoljnika s rednim brojem 96 i sve one preminule nakon njega/nje. Njihova smrt na respiratoru ili bez njega neće izazvati toliki interes kao što je interes izazivala smrt onih s nižim startnim brojevima. Što ti je čovjek? Brojka na listini koju ispiše printer u nekom stožeru. Bez imena i prezimena, bez datuma rođenja i ožalošćene rodbine. Tek godina rođenja u cilju štićenja osobnih podataka preminulog, prema džidipiar uredbi. Godina rođenja kao poruka svekolikom pučanstvu ispod sedam banki da je opasnost prošla i da slobodno mogu izaći na Izbore.

No usprkos tome što je covid-19 otišao u povijest jer od ponedjeljka pored priobalne plovidbe kreće i trajekt za Anconu, nadobudni novinari postavljaju ista glupa pitanja kao i jučer, kao i prekjučer, zapravo kao svo vrijeme otkad ide ova predstava iza pleksiglasa s nekog parkirališta. Umjesto da svi skupa odu popiti neku kavicu u prvu birtiju koja radi nastavlja se tirada glupih pitanja.

RRRR. RRRRR. RRR. Nešto se sumnjivo događa, a isto se događalo i jučer i prekjučer. RRRR. RRRRR. RRR. Bože moj, sad mi je jasno. Ne radi se tu o novinarskim pitanjima i odgovorima stožernika. Radi se o kodiranoj komunikaciji koja se odašilje u eter. Gore negdje iza Marsa ili Jupitera sigurno su već skrivene invazijske snage. Neki su vjerojatno već ovdje. Razmješteni na strateške pozicije i spremni preuzeti Zemlju nakon idućih izbora koje će neki smatrati demokratskim, a neki demokratskom farsom. I jedni i drugi potpuno u krivu i nesvjesni da se zapravo radi o bitki za strateške resurse koja s demokracijom ama baš nikakve veze nema.

Osjećam ih, sigurno su već ovdje. Nakon devet tjedana što nas držahu zaključane doma sad će nas poslati na izbore. Strateški raspoređeni među nama, pritajeni ali i maskirani kao liječnici, ministri i novinari pripremaju iduću fazu invazije. Dok nas, obične smrtnike, zabavljaše pitanjima epidemija i pandemija, zaokupiše problemima matura, ispita i škole na daljinu oni su kovali svoje podle planove. Zabavljeni pitanjima rada nedjeljom, pitanjima nošenja odnosno nenošenja maski, pitanjima pranja ruku, dezinfekcijama i dezinsekcijama ostali smo slijepi na njihove osvajačke strategije. Naivno zabavljeni razmišljanjima o protokolima sunčanja i kupanja u moru, o algoritmima premjeravanja udaljenosti ručnika i ležaljki po plažama ne vidjesmo da nam se već useliše na zarušene tavane, zauzeše dvorišta; s ne dirati označiše naše ravnice svojima, ogradiše obale najplavetnijeg od svih plavih mora malog modrog planeta.

Ne, više me nije samo strah. Ono što osjećam je iskonska, nepatvorena panika pred neizvjesnostima koje će uslijediti najesen, nakon Izbora; kad naiđe sljedeći val Invazije.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here