Nova normala

Foto:Miroslav Šantek Cobra

Autor: Marjan Gašljević
U zadnjih mjesec dana sve češće možemo čuti priče o nekoj „novoj normali“. Što to u stvari znači teško da je ikome jasno. Naravno, svi smo itekako osjetili kako izgleda karantenski način ponašanja i to od onih koji su striktno poštivali pravila do onih koji su ih još striktnije kršili. Sada, nakon tri mjeseca raznih ograničenja ista su se „raspustila“ i mi smo ušli, kao, u neku „novu normalu“. Kako to, otprilike, izgleda kod mene:
Jučer sam sa svojim malcima, 1. i 3. razred, prošetao do njihove nedaleke škole jer su poželjeli vidjeti školu i svoje učiteljice a usput uzeti i neke osobne sitnice koje su im ostale u njihovim školskim ormarićima. Inače školske obaveze sve ovo vrijeme odrađuju s nama, bakom i djedom. Mi smo učitelji koji „ispredaju“ planirano gradivo a onda smo support za rješavanje „domaće zadaće“. Dnevno taj proces traje i po pet, ne školskih, pravih sati ovisno o programu kojeg nam pošalje njihova razredna učiteljica. Radi se, obično, od doručka do ručka. I dok oni rješavaju zadatke iza leđa se kuha ručak, a ja s jednim okom na šporetu drugim na njihovom radu. Kada završimo s „školom“ urađeno skeniramo ili snimimo i pošaljemo učiteljici na uvid i eventualne sugestije za poboljšanje rada. Popusta, uglavnom, nema. Pogleda se i TV Škola od koje, iskreno, nema neke koristi. Poslijepodne je za igru ili neki mali izlet u prirodu s njihovim roditeljima koji su došli s posla. Navečer se opet vraćaju baki i djedu na spavanje toliko da ih poštedimo bar ranog buđenja.
Radosno smo, dakle, došli pred školu međutim u školu ne možemo. „Da ne ometate nastavu i ne pokvarite epidemiološku situaciju.“ Objašnjava nam neka službena teta na ulazu. Trenutno je u školi na nastavi 4 (četiri) učenika, a ona će im donijeti njihove stvari iz njihovih ormarića.
Zanimljivo je da je to četvero učenika skoro svako poslijepodne na igri s mojim i drugim malcima.
Dok se vraćamo, malo razočarani, kući razmišljam o apsurdnosti situacije. Kompletan školski „pogon“ radi radi četvoro učenika? Svi ti učitelji će prije dolaska u školu morati poslati dnevni kurikul nama koji radimo kod kuće, a poslije posla pregledati pristigle radove, cijeniti ih i ocijeniti? Koliko su različite kompotencije roditelja i onih koji djecu uče i čuvaju kod kuće da bi im prenijeli bar djelić znanja po predviđenom programu? Tko će, na koncu, doći u školu po to djece u 11.30 sati kada „nastava“ završava? Isplati li se sve to radi 2% učenika koji će doći na nastavu ili koje nema tko (sic) čuvati?
Ako je to normalno onda jebeš takvu normalu.
Nova normala je da će „u Hrvatsku nahrupiti u lipnju milijun turista“ da se može keriti i lokati po birtijama a normalno je i da dijete NE MOŽE u školu. Pa tko koga tu jebe u mozak?
Neki stručnjaci procijenjuju da će mnogim građanima u toj „novoj normali“ trebati psihološka i psihijatrijska pomoć. Pa naravno da hoće jer su ih dobrano izludili sa svim tim nedosljednostima, dvostrukim kriterijima i glupavim opravdanjima. Svakom je normalnom muka kada onaj sipljivi milicajac izvrće pilu naopako ili kada mora prevoditi što je isfrfljao blagoglagoljivi Bačić u svojim odama „prelijepom životu poslije izbora“. Zar ne bi bilo jeftinije i lakše da se psihijatri i psiholozi prime političara umjesto Naroda? Narod bi, možda, nadošao?
A baki i meni ostaje da odradimo školu do kraja. Da, da, i ono što „smo“ štrajkali.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here