Propast jednog čuda

Autor: Marjan Gašljević

Da je u politici svašta moguće osvjedočio sam se neki dan u prijateljskom razgovoru s jednim dragim dugogodišnjim prijateljem.  On, izuzetno obrazovana osoba s CV-ijem koji i najskeptičnije „baca na koljena“ oduvijek je tu negdje na rubu politike. Upravo onoliko koliko je to morao biti obzirom na poslove koje je obavljao. Međutim, nikada nije tajio svoje političko opredjeljenje da bi i s osobama potpuno drugađijeg političkog stava smireno, razumno i argumentirano raspravljao. Konzervantivno desne orjentacije u hrvatskoj političkoj bari baš i nije imao nekih šansi pa i u trenutcima kada su njegovi glasovi nekim „čudom“ prelijevani u drugi, hm, „srodni“ koš jer se „on neće ljutiti.“ Priupitam ga tako da li je krenuo u predizbornu kampanju.

„A, ne. Odlučio sam da prvi put od slobodnih, demokratskih izbora u Hrvatskoj neću izaći na biralište.“

Ostao sam zatečen a on mi nastavi objašnjavati razlog svoje odluke. „Kada sam, dakle, doznao da će „našu“ listu u VI izbornoj jedinici nositi Hasanbegović odlučio sam, vjerovao Ti meni ili ne, da ću na izborima glasovati za SDP-ovu koaliciju. I onda sam vidio tko je predviđen nositi njihovu listu u našoj izbornoj jedinici i odlučio da na ove izbore prvi put neću izaći. Kakve veze ima Hasanbegović s našim područjem i što je uopće do sada učinio općenito a kamo li za naš kraj? A SDP ako nam nudi osobu koja u svojim dugogodišnjim mandatima nije ama baš ništa uradila za ovo područje čak niti u pokušaju, a mogla je, zbilj onda nije opcija od koje bi mogao bilo što novog očekivati. Nevjerojatno je da niti ta Stranka na ovom području nema nikog novog, normalnog ponuditi biračima.“

Predugo se poznajemo da mu ne bih vjerovao. Upravo zbog svog poštenja, gotovo savršenog CV-a i realnog stava i prema oprečnim političkim idejama sam uvjeren u „čudo“ ali i građansku i političku odgovornost svog promišljanja izbora.

I tako, sve dok on a i mnogi drugi promišljaju na taj način tražeći u mnogobrojnim listama ne ideologiju već isključivo ljude za koje bar malo vjeruju da su spremni pozitivno mijenjati općedruštvenu klimu voditi Državu u bolje a ne sumornije dane, postoji i nada da će, možda jednom doći i taj trenutak. Trenutak kada na listama nećemo susretati štetočine koje su u nekim prethodnim mandatima počinili prokazano brdo štete uz osobne koristi. Možda kada se pojavi i koje lice a da nije po treći ili peti put zakapalo kamen temeljac za neki projekt koji niti je a niti neće ikada krenuti u realizaciju ali lijepo zvuči. Kada vrijednost CV-a ne „dižu“ dani provedeni u Remetincu ili desetine i stotine kaznenih prijava već ostvareni projekti. Eto, blejanje u emisiji „Lijepom našom“ neću spominjati.

Jedno čudno „čudo“ tako je propalo. A bilo je tako blizu skoro kao izgradnja raketodroma „Cape Piškornjač“, autoputa Lekenik – Sisak, mostića na Odri, mosta na Kupi, vraćanja INA-e u hrvatske ruke i pokretanje proizvodnje u Rafineriji,  itd…. A da treba kopati makar i za temeljno kamenje naravoučenje smo dobili u Topuskom gdje je iskopana hrpica zlatnika. Po dobrom, starom hrvatskom običaju zlatnici su netragom nestali ali je ostala lijepa priča. Priča o zlatnicima i institucijama koje rade svoj posao. Psiholozi kažu da je maštanje pozitivan proces. E pa maštajmo, dakle, a to ništa ne košta.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here