Sjećanje na Vukicu

Foto: Z. Turkulin

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Danas sam čula da je umrla moja draga kolegica profesorica engleskog jezika Vukica Miočinović. Cijeli dan sam žalosna i sjetna. Vukica mi je bila više od kolegice. Dok je bila zdravija putovala je sa mnom, pa smo se češće viđale. U zadnje vrijeme rjeđe sam je sretala. Sjećam se zadnjeg susreta jesenas kad sam obećala da ću svratiti, a nisam… Hodala je uz štap i žalila se na koljeno. Ni u snu nisam mogla misliti da nam je to zadnje viđenje. Izgledala mi je kao i uvijek lijepo i dobro za svoju dob.

Kad sam prije 34 godine došla raditi u petrinjsku gimnaziju, Profesorica je bila neupitni autoritet, česta tema učeničkih razgovora pozitivnih, a nerijetko i negativnih premisa. Bila je stroga i nije odustajala od svojih visokih kriterija ni pod koju cijenu. Sjećam se da je bila neobično profinjena u ophođenju i odijevanju, pa sam često znala pohvaliti tu decentnu eleganciju, što bi otpratila blagim smješkom. U komunikaciji sa nama mlađim kolegama bila je isto tako blaga i srdačna i ne čudi me da smo nakon njena umirovljenja nastavile kontaktirati. Imam taj običaj da se teško rastajem sa dragim ljudima, pa ih na neki način nastavljam pratiti. Zanima me kako su i čime se bave. Znale bi se sresti na proslavama mature, gdje je uvijek bila rado viđena gošća. Tada bismo se prisjetile kolega i učenika i nekih dogodovština iz škole.

Razmišljam o njenom imenu i mislim kako joj je ono zaista znak: morala je biti neobično snažna da bi opstala u okrutnom svijetu njena djetinjstva. Bila je dijete iz Potkozarja i prošla užase vremena u kojem smrt postaje obična stvar. Na sreću, usvojila ju je obitelj koju je voljela i osjećala svojom i koja joj je pružila sve što se djetetu može pružiti: topli dom, školovanje, a prije svega ljubav. Tu ljubav im je nesebično vraćala. Nije neobično da je svoju obitelj doživljavala toliko važnom, jer je znala njeno značenje. Uvijek je s ponosom govorila o Zoranu i Vesni, a najponosnija je bila na unuke. Vjerujem da oni dijele njezinu blagost i finoću i da će im to nasljeđe donijeti sretan i ispunjen život. Meni je bilo značajno poznavati ljude poput Vukice, jer su me oplemenjivali i pomogli mi da budem ono što jesam, trudeći se uvijek biti boljom. I to je razlog moje današnje tuge: otišla je dobra i draga osoba.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here