Deset tjedana

Autor: Marjan Gašljević
Danas sam, eto, zajedno sa svoja dva mala đaka navršio deset tjedana nastave kod kuće. Zanimljivo je da je danas, zadnji dan nastave kod kuće, prvoškolac Matko izučavao priču braće Grimm „Bremenski sviraći“. Ta priča mi je, nekako, izuzetno „pala“ na zadnji dan kućne škole jer od idućeg tjedna malci će krenuti na redovitu nastavu. Tema priče bila je ujedno i zadaća iz likovnog odgoja te je Matko trebao nacrtati motiv koji ga je inspirirao iz te priče. Nacrtao je magarca.
Kroz tih deset tjedana rada s Matkom, 1. razred, i Lucom, 3. razred, zbiljski smo se trudili da novo gradivo izložimo na što razumljiviji i prihvatljiviji način ,a usvajanje i vježbanje usvojenog provodili smo kroz usmjeravanje dok bi provjere zbiljski radili po strogim pravilima bez popuštanja. Bio je to test i nas, bake i djeda, i dječice koliko smo zajedno bili uspješni.
Naravno, suradnja s njihovim razrednim učiteljicama bila je intenzivna na dnevnoj bazi kada smo razmjenjivali teme i davali povratne informacije. Školom na Trećem i nismo nešto zadovoljni. Em nije pratila naš školski kurikul, em mi se činila dosadnjakovom i gubljenjem vremena.
Najteže u cijeloj toj „školi“ svakako je bilo dnevno nesuvislo i neodgovorno klepetanje ministrice obrazovanja i njezina tima koji kao da nikada nisu kročili kroz vrata neke škole. Uz dužno štovanje svim njezinim akademskim titulama, koliko se u stvari možemo „klanjati“ novijim domaćim diplomama koje se mogu steći pod svakim većim hrastom svakog većeg hrvatskog naselja, otužno je da prva osoba jednog od najvažnijih državnih resora može toliko bježati od odgovornosti donošenja odluka o kojima ovise stotine tisuća učenika i još stotine tisuća njihovih roditelja i baka i djedova.
Htjeli mi priznati ili ne teret ove „škole“, bar nižih rezreda, podnjeli su bake i djedovi onih roditelja koji ih imaju dovoljno vitalne za ovako teške izazove. Nitko mi, zbilja, ne može kazati da 4 – 5 stvarnih sati rada s učenicima ovog uzrasta nije fizički i psihički izazov. A upravo toliko vremena je nužno da bi se savladalo gradivo za „čvrstu trojku“ kako reče jedna draga učiteljica. Znam da su sva naša dijeca ponaosob „genijalci“. Ta tko će priznati da njegov princ ili princeza „šepa“ iz matematike ili nekog drugog predmeta? Osobno me „straši“ pomisao u kojoj su roditelji mojih malaca (i drugih) trebali odraditi ovih deset tjedana nastave a dnevno ustaju u 5.30 sati, putuju do posla, cijeli dan naporno rade s „živim ljudima“, vraćaju se s posla oko 17 sati, trebaju nešto i pojesti pa onda krenu s „školom“. I gdje su i s kim, na koncu, djeca za vrijeme dok oni rade?
Koliko su ovo pokušali shvatiti u famoznom ministarstvu koje je, po njihovim pričama, trebalo spašavati hrvatsko obrazovanje govori činjenice da su, na sreću, samo jedan tjedan takvi roditelji koji oboje rade, a većina ih je takvih, trebali dovoditi djecu u školu „na čuvanje, od 9.00 do 11.00 sati! Takvima mogu samo kazati: „Nemojte nas više „spašavati!“
Magarac je, dakle, kao i cijela priča braće Grimm sasvim prikladna za završetak ovog desetotjednog mučenja. Prikladan je i kraj priče koji se u cjelosti podudara sa stvarnošću. Korona je bila, korona je tu, korone više nema. Razbojnici su u šumi, a Magarac i njegov tim uživaju u kući. Slučaj i dovitljivost.
A da je slučaj i dovitljivost u bliskoj srodnosti kazati će Vam ova mala istinita pričica.
S prvoškolcem Matkom intenzivno sam radio matematiku. Zbrajanje i oduzimanje do dvadeset. Za savladavanje prvih koraka u računanju koristili smo brojevnu crtu koja je bila „zabranjena“ kada smo prešli na vježbanje jer se ova razina računanja mora svesti na automatizam. Brojevna crta je uklonjena sa stola. Matko me taj dan priupita, onako usput, koliko brojeva ima na njegovom malom ravnalu. Nisam shvatio čemu pitanje jer ravnalo nismo uopće koristili tako da mu nako lakonski odgovorih da ima 15 brojeva, tj. centimetara. Sutradan ujutro Matko je negdje u ladici s mojim priručnim alatom „iskopao“ drveni metar. Igrao se cijelo jutro s njim. Kada smo krenuli vježbati matematiku metar se „slučajno“ našao na stolu uz bilježnicu. Skužio sam ga drugi dan dok je pogledom „brojio“ po metru. Metar sam „zaplijenio“. Dva tri dana radili smo, hm, normalno. I dok je rješavao jedan zadatak uporno buljeći u, mislili smo, zid on je „skidao“ račun koristeći veliki kalendar kao brojevnu crtu. Dovitljivo, zar ne?
Možda je i Divljakica mogla biti bar malo dovitljivija ili samo da je buljila u zid. Možda bi nam bilo lakše. Nikad, međutim, nije kasno pročitati „Bremenska svirače“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, sherajte, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here