saplela sam se o tebe
o taj tvoj način
smijanja kojim razgrćeš
mrak u sobi
pa me ovlaš dotakneš kožom
razgoriš vatru u kaminu
sapletena
spuštam školjke u bunar
njihovu srebrninu
koja obasjava dno
u jutrima gledam
niče tvoje lice
sedefasta slika grada
prozirne ploče i muzika
ruke mi svezane u čvor masline
u stoljetni miris povijesti
tržnicu na kojoj tražim
ostatke seobe kroz vrijeme
o tebe sam se saplela
zakolutala noć u grlu riječi
ugnijezdila sam mošus
njime zovem biljke i puno kiše
nižem slike oko vrata dana
sjećaju na priče koje mi govoriš
o tebe sapletena
bliješte mi koljena u krošnji
zatvaraju kružnicu oka
samo zjenica čuva tvoje korake
uvijek bučno dišu
u njima sam sakupljeno voće
Boba
Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...
