Taman kad pomisliš

Autor: Marjan Gašljević
Do izbora je ostalo četrdesetak dana. I ako službena kampanja još nije počela u jeku je „prijelazni rok“. Slažu se liste s kojima će aspiranti na slast vlasti istrčati pred, čini mi se, rezignirane glasače. Takozvane „velike stranke“ bućkaju po svom „bazenu“ tražeći likove koji neće glasačima ponuditi ništa novo jer se, uglavnom, radi o likovima koji su do sada itekako ogadili političku scenu svoji nečinjenjem a da o predizbornim obećanjima ne govorim. Neka im ih.
I taman kada shvatimo da nam taj bipolazirani politički polusvijet nema ponuditi ništa nova, a nema, pa pokušamo potražiti neko političko osvježenje na nekim listama „u nastajanju“ obično se, na prvu, trznemo jer smo, kao, prepoznali neki novi lik, neku novu ideju, neku novu politiku.
I dok se ovi s lijeva nabacuju blatom na one s desna i obrnuto ponavljajući i reciklirajući sve nepodopštine koje su jedni i drugi počinili na štetu „svog“ Naroda u koji se tako grleno kunu –  čuti nešto novo, neku naznaku nove ideje s kojom bi proklijala neka mladica nade, od toga ništa. Jednostavno, umorni smo od njihova nečinjenja. Preumorni od pizdarija koje su uradili, laži, prijevara, korupcije, klijentelističkih eskapada i čega sve još ne.
Zar nije otužno kada nas se ubjeđuje da je svojevremena badnjačka presica na kojoj je svečano obznanjeno, ne rođenje Isusa, već vraćanje INA-e u hrvatske ruke. I, danas, dok se hrvatska nafta vozi na preradu u mađarske rafinerije isti ti nas ubjeđuju da je to bilo „samo promišljanje“. Koliko je to „promišljanje“ koštalo kao niti za već zaboravljeni Agrokor i Borg vjerojatno nikada nećemo saznati. Ostale „sitne pizdarije“ neumjesno je i spominjati od famoznih Krstičevićevih „pola Ilice“ koji bi, po Hebrangovoj teoriji pobjednika, kao nosioc liste u X izbornoj jedinici trebao dobiti bar nešto kvadrata i u Dubrovniku da bi mogao predizborno „dejstvovati“ na licu mjesta.
Da blata ima i za onu drugu stranu nije potrebno previše kopati. Od samog čelnika i njegovim „stipendijama“ do lijenguza uhljebljenih po komorama i zajednicama.
Digavši ruke od njih tu klicu nade tražiš u drugim političkim idejama čiji čelnici počinju lagano s nekim kvazi kapitalcima i „kapitalcima“ nuditi pa i nešto prihvatljivo. I, taman kad pomisliš: „Evo ovi bi mogli biti prihvatljivi za moj glas. Nisu „umočeni“ a i nude neke nove ideje“, odmah iza vodećeg na listi pojave se likovi koji ti ogade i tu listu i ideju. Pa, Hrvatska je mala, svatko svakog zna.
Pa, jebiga, postoji li način kako izbjeći te univerzalne nametnike? Da li ti ljudi do sada „nezagađeni“ slašću vlasti hoće, mogu, žele  „ući u priču“ zbiljski s novim, čistim, kompotentnim ljudima. Ili nas i dalje čeka ambrozija u tonama američkog žita?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here